Krajem osamdesetih godina, legendarni muzičar Elvis J. Kurtović prve korake tranzicije iz socijalizma u kapitalizam na duhovit način opjevao je na sjajnom albumu “Čudesni svijet privatluka”. Izvrgnuvši oštroj parodiji i britkoj satiri pojavu nove društvene kategorije, privatnih preduzetnika ili “kontroverznih biznismena”, Elvis vjerovatno nije ni sanjao da će se njegovo zezanje za koju deceniju pretvoriti u našu surovu stvarnost.
Otkud ovaj nostalgični povratak u rane dane našeg hoda iz nečovječnog jednopartijskog socijalizma u humani višestranački kapitalizam? Najvećim dijelom, inspirisan je višenedjeljnom tragikomičnom sagom, koja bi mogla da se nazove “pojeftinjenje karata gradskog prevoza u Banjaluci”, iako su njeni počeci smješteni u našu blisku prošlost, kada je privatizacija na srpski način uveliko ušla u zrelu fazu. U to doba, neko se genijalno sjetio da javni gradski prevoz postane privatni gradski prevoz, pošto je to, navodno, bio pretjerani trošak za javne finansije, ali, eto, nije prevelik za sposobnosti domaćih privatnika.
Da stvar bude još ljepša, ispostavilo se da je to idealna prilika da najuspješniji sloj našeg društva pokaže svoju humanost. Kako humanost?! Pa tako što će oni, ako je suditi po njihovim potresnim riječima, na svoju štetu, bez ikakve zarade, godinama nesebično prevoziti građane Banjaluke. Istina, u toj humanitarnoj misiji ometao ih je stalni rast cijena nafte, koje su godinama divljale, zbog čega su vrli privatnici morali, iako to svakako nisu htjeli, da povećaju cijenu karata na 1,60 KM. I tako su konstantno, bez prihoda, vozili putnike. Samo zbog toga morali su da kupuju krševe od autobusa, bez grijanja, te da plaćaju vozače sićom i tjeraju ih da voze po 12 časova.
Nažalost, dvogodišnji sunovrat cijena nafte na istorijski minimum nekako je promakao ovim dobrotvorima, pa su bili prilično iznenađeni zahtjevima korisnika njihovih humanitarnih usluga za smanjenje cijena karata na 1,30 KM. Naravno, munjevito su reagovali, sjeli sa nadležnim službama i dogovorili se da cijena karte bude 1,40 KM. A da putnici budu još zadovoljniji, odlučili su da cijena mjesečne karte, pazite sad, ostane potpuno ista!? To je sasvim razumljiv gest. Ko još vadi mjesečnu kartu, kad je godinama bila skoro pa džaba. Samo penzioneri, đaci i radnici. A zna se da oni imaju para, za razliku od nesrećnih privatnika, koji su godinama radili na svoju štetu, vozeći ljude van svake rentabilnosti, jedva sastavljajući kraj s krajem i životareći od danas do sutra.
Ostaje nam nada da će cijena nafte ponovo porasti. Pa, kad karte ponovo poskupe, valjda će ovi humani ljudi jednom u karijeri i zaraditi neku marku. Da bude nagrađena njihova nesebičnost. Da i oni, napokon, kao uspješni privatnici, okuse svu ljepotu čudesnog svijeta privatluka!
