Negativan trend prirodnog priraštaja na ovim prostorima ne može zaustaviti nikakav “bebi-bum” zato što je potrebno da se na promjeni svijesti i popravljanju socijalnog statusa građana radi godinama, pa i decenijama, tvrdi naš poznati demograf Stevo Pašalić.
Iako pozdravlja pisanja medija o povelikom broju poroda u posljednjih nekoliko mjeseci, on kaže da su nam potrebne decenije rada na mijenjanju svijesti građana o potrebi da se rađa više djece da bi na ovim prostorima za sto ili dvjesta godina uopšte bilo ljudi.
– Dešava se da naiđe period povećanog broja poroda, da se danas u Trebinju rodi šest i u Banjaluci 15 beba, ali u ukupnom zbiru ne mijenja se činjenica da imamo negativan prirodni priraštaj, odnosno da na našim prostorima više ljudi umire nego što se rađa – kaže Pašalić u intervjuu za Press.
Koliki je kod nas prosjek rođenih beba, a koliki bi trebalo da bude?
– Ne zna se jer još ne znamo rezultate popisa stanovništva. Da bi se postigla prosta stopa obnavljanja stanovništva neke zemlje, potrebno je da se na jednu ženu u prosjeku rodi 2,1 dijete. Zemlje koje imaju prosjek od 1,3 djece rođene na jednu ženu da bi dostigle prosjek od 2,1 morale bi čak da 80 godina intenzivno ulažu u popravljanje populacione politike da bi se spasli od izumiranja.
Kakva je situacija kod nas?
– Kod nas se slika tako promijenila da najviše djece rađaju žene koje imaju od 30 do 35 godina, dok sve manje rađaju one koje imaju 25 godina. Znajući da je fertilitet kod žena najveći u 22. godini, a da nakon 30 godine opada, a sa 35 godina je oko 15 odsto niži, jasno je gdje je problem.
Šta to govori o nama?
– Da bismo se spasli od izumiranja za sto, dvjesta ili petsto godina, morali bismo hitno početi popravljanje populacione politike, edukovanje stanovništva o potrebi da se rađa više djece i da se uz ekonomske mjere i reforme koje se stalno najavljuju posebna pažnja posveti upravo demografskim problemima.
Zašto žene rađaju kasno, da li je u pitanju ekonomski faktor ili nešto drugo?
– To bi trebalo da se istraži. Jasno je da obrazovane i zaposlene žene kasnije rađaju ili imaju manje djece, ali ako imamo veliki broj žena koje nisu “karijeristkinje” ili žive na selu, a nemaju više djece, potrebno je ispitati zašto je to tako. Sigurno je da ekonomski faktor igra ulogu, ali on ne bi trebalo da je presudan.
Imamo li mi ikakvu populacionu politiku?
– Imamo, definisana je za period od 2014. do 2018. godine, ali još je ona deklarativnog karaktera. U njoj su utvrđene dvije osnovne mjere koje ne zahtijevaju sredstva, kojih ionako nema, a mogu da daju dobre rezultate. Prva je rad na populacionoj edukaciji, a druga je dopunska i svodi se na uspostavljanje lokalne populacione politike.
Kako se nešto ovakvo može sprovesti u djelo, a da se ne svede na parolu: “Majke, rađajte!”?
– Potrebno je da se sistemski riješe ta pitanja, od dječjeg dodatka do određenih olakšica koje bi bile davane majkama i djeci. Praksa je pokazala da zemlje u tranziciji, poput naše, nemaju planova kako da se izbore s ovim pitanjima. Iako je prva Srbija najavila i krenula da se bavi time nešto ozbiljnije, a mi se nadali da ćemo vidjeti efekat “spojenih posuda”, da se njihova rješenja preliju kod nas, sad se dešava da za rješenja koja su zamislili nema para. Ipak se i dalje nadamo da će oni nastaviti, a da ćemo i mi po uzoru na njih.
Edukacija je veoma važna
Nama izgleda kao da se u našoj svijesti urezao stav da ovdje ne treba rađati, a pogotovo ne više od jednog ili dvoje djece?
– To je tačno. Težak život na ovim prostorima prožet je mišljenjima da odavde treba odlaziti i da djecu treba rađati na drugom mjestu. Upravo na to se cilja kroz edukaciju. Ona bi bila sprovedena na fakultetima, u srednjim školama, pa i u osnovnim, tamo gdje su već adolescenti. Radili bi je posebno obučeni edukatori, koji bi kroz desetodnevne radionice približili najbitnija pitanja mladima. Govorilo bi se o reproduktivnom zdravlju, o potrebi rađanja više od jednog ili dvoje djece, o demografskim pitanjima.
