Ako u Nacrtu zakona o pozorišnoj djelatnosti umjesto “srpski” piše “domaći” jezik, onda i Narodno pozorište Republike Srpske može očekivati da će se u budućem vremenu zvati Narodno pozorište Republike Domaće, a mi glumci ćemo tad poput domaćih životinja rikati, blejati, mukati i bukati sa scene, rekao je Aleksandar Stojković Piksi, glumac i umjetnički direktor Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS).
Piksi je s ovom kućom od 2000. godine do danas prošao sve i svašta, a za njegovu glumu glavni i odgovorni urednik je bio i ostao veliki Petar Kralj, u čijoj je klasi na Akademiji “Braća Karić” diplomirao.
“Narodno pozorište Republike Srpske je bukvalno majka svim pozorištima u okruženju. Uvijek gledamo da pomognemo manjim pozorišnim kućama, jer ako ne bude tako svi ćemo se raspasti i onda lijepo gledati Zmaja od Šipova od jutra od mraka. Rikati i bukati po ulici i eto ti. Takav narod je izgleda ovdje najbolji jer s njim možeš manipulisati, raditi šta hoćeš. Možeš ga kupiti za kilu prasetine i za pivo, a čovjeka koji čita, ide u pozorište i razmišlja svojom glavom ne možeš baš po želji da vrtiš oko prsta”, kazao je Piksi, koji je za “Nezavisne” pričao povodom spornog Nacrta zakona o pozorišnoj djelatnosti, o kojem je prije dva dana u NP RS povedena prva od tri zakazane javne rasprave.
NN: Kakvi su Vaši utisci poslije javne rasprave?
STOJKOVIĆ: Vjerujte mi da ja poslije toga tek ništa ne znam. Ne zna čovjek kome više da vjeruje, o čemu se tu radi i šta je to uopšte značilo što smo mi govorili. Ja sam se iskreno razočarao u neke ljude, pogotovo u upravnika Dječijeg pozorišta RS Predraga Bjeloševića. Meni je njegov stav šokantan. Glumce je nazivao narcisoidnim i kakvim sve ne, a nije ni svjestan da njegovo pozorište bez glumaca ne znači ništa. Neće valjda lutke, u njegovom pozorištu, same da se kreću. Mi ne tražimo da budemo mali kraljevi i carevi, da sjedimo na pijedestalima, ali prosto red stvari se mora znati. Žao mi je što se pokušala gurnuti ta priča da su glumci ti koji uzimaju na jednom mjestu platu, a rade gdje hoće. To nije tačno. Nama je naša matična kuća svetinja, ali što da mi zabranjuješ da snimim nešto sa strane ako me neko zove ili da igram negdje drugdje. Ne mogu ja zavisiti od dobre volje upravnika i ne može se zakon praviti na osnovu toga koliko je dobar čovjek taj koji će ga sporovoditi.
NN: Ako glumci po zakonu moraju za dodatni posao podnositi pismenu molbu direktoru, kome onda direktor da se javi ako radi drugi posao u slobodno vrijeme?
STOJKOVIĆ: Ja ne kažem da direktor Dječijeg pozorišta loše upravlja tom kućom. Oni zaista imaju uspjehe, ali to je opet zahvaljujući glumcima koji imaju međunarodni ugled. Kod nas je zločin da se predstava otkaže. Ja sam rekao koja su tri razloga za otkazivanje: ako si teško bolestan, ako ti umre neko u porodici ili ako sam umreš. Grozno je da se pominje, ali Bošku Đurđeviću je rođena sestra umrla, a on je došao i odigrao predstavu, nije dao da se otkaže. Đorđe Marković je operisan bio, ko kaput ga raskrojili, ali došao je i igrao. Bila je rasprodana sala, plakao je i vrištao da se ne otkaže. Onda gledaš kada će da se izvrne na sceni, ali on igra predstavu. To malo ko razumije. Hajde što ne razumije moj otac, koji je dva puta bio u pozorištu. Čovjek je sa Grmeča i radi u Njemačkoj. Nego, nije mi jasno kako upravnik koji čitav život radi s glumcima to ne razumije.
NN: Dakle, pesimistični ste po pitanju da će zakon biti dobar za glumce?
STOJKOVIĆ: Neću da budem do kraja pesimista, naravno da postoji nada, inače se ne bih bavio ovim poslom. Trudićemo se u tome da se napravi valjan zakon i sve zamjerke koje smo iznijeli Ministarstvu ćemo poslati i pismeno. Imamo još dvije raspave, pa ćemo vidjeti.
NN: Prije dva dana pominjan je i krajnje loš Zakon o kinematografiji, a svjedoci smo da se ove godine, poslije devet sezona, gasi “Kratkofil”. Povezujete li te dvije stvari jednu sa drugom?
STOJKOVIĆ: Ja taj zakon nisam čitao, a čuo sam Željka Stjepanovića, koji kaže da je zakon grozan i ja mu vjerujem. Koliko sam čuo, oni su prepisali zakon iz Srbije od “a” do “š”, a ovi su u Srbiji nakon dvadeset dana taj zakon stavili van snage, pošto tamo postoji kritična masa ljudi koja se razumije u film. Međutim, kod nas je taj zakon ostao važeći i sasvim je moguće da je kumovao gašenju “Kratkofila”. To je bilo lijepo okupljanje, grad je živio i dolazili su nam ljudi sa strane. Ja ne vjerujem da je taj festival košta mnogo, a grehota je kada se takva stvar ugasi. Opet, sa druge strane, ako nemaš sopstvenu filmsku produkciju, kome praviš festival, zato treba imati jedan sistem. Treba nam i “Kratkofil”, ali trebaju nam i naši filmovi, naši studenti koji će se predstaviti tamo. Mi s tim filmom izlazimo u svijet, to je naš jezik i naša kultura. Mi ne izvozimo televizore i aute, a više ni krompir ne znamo napraiti kako valja. Nije dobar prvac kud idemo.
NN: Kad možemo očekivati domaći film, kakav je, recimo, bio “32. decembar”?
STOJKOVIĆ: Ne znam kad možemo očekivati. Ja sam igrao i u tom i u filmu “Neprijatelj” zajedno sa devet glumaca iz Republike Srpske. To je za nas bilo jako lijepo iskustvo i mislim da smo uradili jako dobar posao. “32. decembar” je izguran čistim entuzijazmom i to je dobar film. Saša Hajduković se sad upustio u avanturu da snima seriju od koje će takođe napraviti film. Pošto i ja snimam dva-tri dana, dobio sam scenario, pročitao i mogu reći da je jako dobar. Međutim, za snimanje filma ovdje, gdje nema podrške države, treba da budeš ili lud ili hrabar. Nekidan sam gledao sjajan mađarski film “Son of soul” koji je dobio “Oscara”. Vi kada pogledate taj film, naprosto vidite da nije milione koštao. Prosto su ljudi podržali mladog čovjeka koji je imao priču i stigao im je “Oscar”. To se tako radi.
