I ovu godišnjicu Đinđićeve smrti njegovi saborci iz DOS-a i politički nasljednici iskoristili su za njegovo neumjesno veličanje i ocrnjivanje političkih protivnika. Najdalje je otišao Pajtić izjavom da Srbiju vode oni koji su najavljivali Đinđićevo ubistvo. Ciljao je na Vučića.
Prvo, Srbiju danas vode oni koji su na vlast došli glasačkim listićima, a ne bagerima. Drugo, Vučić s atentatom na Đinđića ima veze koliko i s ubistvom Miloševića u Hagu. Naime, i njega je oštro kritikovao. Sudski je dokazano da su Đinđiću glave došli njegovi prijatelji i saveznici u rušenju Miloševića, mafijaši Šiptar, Kum i Legija. Kod njih su njegovi najbliži saradnici, Čede i Bebe, odlazili na kupanje u Šilerovu, a iz nje izlazili sa kesama novca. S tim što ne treba isključiti da značajnu ulogu u organizaciji 12. marta imaju CIA i MI 6, koje su Đinđiću i DOS-u pomogle u državnom udaru 5. oktobra.
Vučić je u to vrijeme bio funkcioner SRS-a, opozicione stranke koja je svakodnevno trpjela udarce od kriminalizovanog režima. Imao je mnogo prečih poslova od skidanja Đinđićeve glave. Čuvao je svoju. Tolika je demokratija tada bila u Srbiji. Đinđić je zauvijek promijenio Srbiju, tvrde DOS-ovci. Đinđić je drugačije zamišljao budućnost. Đinđić bi danas bio razočaran. Srbija bi bila u EU. Umjesto poplavnih talasa (za koje je, naravno, kriv Vučić) Srbijom bi tekli med i mlijeko, a NATO i Albanci bi nas klečeći molili da nazad uzmemo KiM. Da je Đinđić na vlasti.
Što bi rekao Milošević – malo morgen. Đinđić je na vlasti bio skoro tri godine. Rezultat: pljačkaška privatizacija, ubrzani odlazak KiM i masovna ubistva Srba u Prištini, ubistva i obračuni sa političkim protivnicima u Beogradu. Dvojice najvećih, Miloševića i Šešelja, riješio se tako što ih je poslao u Hag. Toliko o njegovoj demokratiji.
Nije Đinđića naslijedio Vučić, nego baš oni koji sad liju suze nad “postđinđićevskom” Srbijom – Tadić, Živković, Pajtić i kompanija. I nisu na vlasti ostali 13 mjeseci, već 13 godina! Dovoljno da pokažu šta znaju.
Ko ih je sprečavao da sprovedu Đinđićeve ideje? Imali su svu vlast i podršku Zapada. I nisu uradili ništa. Prvo zato što Đinđić nije bio nikakav vizionar, već goli pragmatičar, koji je, zarad vlasti, ličnog bogaćenja (pogledati imovinu Ružice Đinđić) i zadovoljavanja interesa zapadnog krupnog kapitala, Srbiji nanio mnogo zla. Drugo, zato što su mutljage Čedu i Živkovića i tada, kao i danas, zanimale pare, „Fidelinke” i fruškogorski vinogradi, a ne Srbija i vizionarske ideje.
