,Rđav je onaj obični ljubavnik koji više voli tijelo no dušu”.
Rečenica Pausanija, besjednika iz Platonove ,,Gozbe”, glavni je ,,krivac” za kovanicu, koju je osmislio italijanski filozof Marsilio Fičino iz 15. vijeka. Interpretirajući ovu besjedu, skovao je sintagmu ,,platonska ljubav”. Slavni Platon je govorio da je eros filozofski nagon za spoznajom ideja, što je prevedeno kao ljubav bez tjelesnosti. A, da nije bilo nje, možda ne bi nastala tolika divna umjetnička djela. Vjerovatno bismo ostali uskraćeni za epohalnu ,,Santa Maria dela Salute”, koju je Lenki Dunđerski, kao spomenik svojoj tihoj patnji, ,,podigao” Laza Kostić. Sjetimo se koliko je Aleksa Šantić slavio svoju Eminu, sa kojom fizički nikada nije bio intiman, kao što je Beatriče ostala trajna inspiracija Dantea Aligijerija, a Laura Frančeska Petrarke.
A gdje smo danas?
Čini se da je ta ljubav, oslobođena fizičkog ,,konzumiranja”, izgubila smisao ili vrijednost. Ipak, da li i u modernom dobu ogoljenosti, svako od nas ,,ima nekog koga nema”? Dejan Cvetković, rukovodilac Savjetovališta za brak i porodicu u beogradskom Centru sa socijalni rad, kaže da je platonska ljubav opstala, ali da nema onu masovnost, pa ni isto značenje.
– U današnje doba, kada su naivnost i nevinost, nekako nedozvoljene, jer se smatraju sinonimom za neuspjeh, a ovo je vrijeme uspjeha, sve što ona asocira mora da bude izvrgnuto ruglu – kaže on za ,,Život plus”.
To i dalje ne znači da je postojanje simpatije otišlo u istoriju. Neki to zovu šetnjom po oblacima, kažu da im se čini kao da su podjetinjili, odaju utisak romantika koji sanjaju o nemogućem i uzvišenom, ali Cvetković objašnjava da takva osjećanja ponekad mogu da nam uljepšaju život. Nekad, kada nam ne cvjetaju ruže, samo mašta i slatka čežnja za nekim s kim nismo fizički bliski, mogu da nam pomognu. Ali, ukoliko se te čežnje ,,oduže” i uz njih provedemo godine i godine, platonska ljubav može da nam odmogne, da nas spriječi da živimo nešto konkretno.
– I tu je ponekad ključni problem. Kao i kod Platona, ovdje se radi o zaljubljenosti u ideju, o privlačnosti neke naše predstave, a ne one koju osjećamo prema stvarnim ljudima sa kojima možemo da se sretnemo i izgradimo vezu. Platonska ljubav nas u ovom smislu može spriječiti u razvijanju opipljive bliskosti, jer ona ne odgovara idealnoj predstavi koja se voli mnogo više od ,,živog” čovjeka – objašnjava sagovornik.
Zato su joj, ističe on, skloniji oni koji imaju strah od bliskosti. Ponekad je to zato što su imali neprijatna ljubavna iskustva ili su možda, iz ko zna kog razloga, razdvojeni od voljenog bića sa kojim su bili intimni, pa nisu u stanju da to prevaziđu.
Neke platonske ljubavi su samo uvod u stvarne veze. I to je onda test za njihovu vrijednost. Jer, dešava se da se one pokažu kao čista zabluda, pa se onda raspuknu od silne iluzije koja je plamtjela dok nije bilo fizičkog kontakta. Znači li to da je pretjerana idealizacija korijen problema?
– Da, ona jeste i problem i prepreka bliskosti. Idealizacija je naša predstava i nema mnogo veze sa stvarnom osobom koju idealizujemo, a koja je sada okidač. Često čujemo kako se neki ljudi razumiju pogledom. Ne moraju ni riječ da kažu, a sve znaju ili čim jedan započne rečenicu, drugi nastavi. Sve su to znaci idealizacije partnera, pa kada stvarni život počne da se odvija, nastaju problemi. On više ne odgovara našoj iluziji, a mi se zbog toga ljutimo i želimo da ga promijenimo kako bi bio bliži našim željama. Neko kaže da se partner promijenio, da više nije onaj s početka veze, ali u stvari je on isti, samo se raspršila iluzija o njemu – objašnjava Cvetković.
Iako smatraju da pretjerana ,,upotreba” ove ljubavi nije dobra po mentalno zdravlje čovjeka, mnogi psiholozi smatraju da je ona, u dobu u kojem ništa više nije tabu – privilegija rijetkih. Majkl Klark je čak priznao da zavidi klijentima dok mu pričaju o svojim tihim patnjama, objasnivši:
– Kada sjednu na kauč i seansa započne, ja im u očima vidim onaj sjaj, namirišem cvjetiće koji im ,,igraju” oko glave, čujem leptiriće kako se vrpolje. To je čarobno. Ne mora ništa više da im se dešava u životu da bi bili srećni. U vrijeme vladavine materijalnih stvari, samo rijetki imaju svoju platonsku luku.
Kad se iluzija rasprši
Danas je gotovo prirodno da se ljudi upoznaju preko društvenih mreža, dopisuju se, pa se na osnovu slike i ispisanih riječi zaljube. A često, kada se najzad vide, shvate da to nije to. Cvetković kaže da to može da bude posljedica idealizacije, čiji okidač jeste fotografija ili predstava, koju smo emitovali i primili s druge strane, dok smo se ,,viđali” u virtuelnom prostoru.
– Naravno, ponekad svjesno emitujemo neku vrstu lažne slike o sebi, vodeći računa šta je najpoželjnije na ,,tržištu osobina”, kako bismo kod nekog probudili interes za ono što možemo da ponudimo – objašnjava sagovornik.
Stariji muškarci više čeznu
Iako psiholozi tvrde da su čistom zaljubljivanju, bez seksualnih misli i aluzija, najskloniji tinejdžeri, ona se često događa i zrelim ljudima. Mnogi vjeruju da se na takav način pretežno zaljubljuju dame sklone romantičnom idealisanju, dok se pojedini slažu sa rečenicom, koju je izgovorio Bernard Šo: ,,Što je muškarac stariji, sve više ima smisla za platonsku ljubav. Kod žene je to, pouzdano znam, obratno”.
