Jelka Vasković /udato Vuković/ preživjela je pokolj koji su nad članovima njene porodice i ostalim mještanima počinili pripadnici zloglasne “Handžar divizije”. Čudom je ostala živa u masi leševa i pet dana i noći pravila se da je i sama mrtva
Priredila: Zorica SIMEUNOVIĆ
– Jelka Vuković /djevojački Vasković/ čudom je preživjela maskr koji su pripadnici zloglasne “Handžar divizije” počinili 17. marta 1944. u selu Zabrđe i zaseocima Bojanić, Vasković i Jelić.
Imala je nepunih 14 godina kada je naišla 13. SS “Handžar divizija”. Upali su u selo i odvelo ih pod drvo, nedaleko od kuće. Bilo je ukupno 40 stradalnika.
Među pobijenima bilo je mnogo djece, prisjeća se baka Jelka. Najmlađe dijete imalo je samo šest mjeseci.
“Sve su taj dan poubijali, svi su jaukali. A, oni su prilazili i ponovo pucali u one koji su preživjeli”, sjeća se Jelka.
Odjednom je nastala tišina, kaže ona. Svi su bili mrtvi, a ona je ležala nepomično i pokrila lice šakama.
“Pravila sam se da sam mrtva, i tako pet dana i pet noći, niti sam pila niti sam jela, snijeg je padao i otapao se, a ja se nisam pomjerala”, svjedoči Jelka za Srnu.
Taj dan su joj ubijeni otac, majka, tri sestre i brat, a od bliže familije i stric, strina i rođak od dvije godine…
“Sestra i majka su prve ubijene – sestra je imala pet godina, a bratu je bilo 16, dvije sestre su bile mlađe od mene”, priča Jelka i navodi da od tada slavi život.
Kada su ubice počele da zakopavaju tijela, vidjeli su da je Jelka živa. “Otkrili su me i zvali da budu sigurni da sam živa, a ja sam ih molila da me ne ubiju”, pričaj Jelka o užasu koji je preživjela.
Nije mogla da ustane, prisjeća se i kaže da su joj zlotvori rekli da je neće ubiti, jer je to što je preživjela – čudo.
“Jedan njemački oficir je naradio da me ne smiju ubiti, iako je neki vojnik to htio. Taj ficir mu je rekao: `Ako ti ubiješ nju, onda ćemo ubiti mi tebe`”, prisjeća se Jelka Vuković.
Sutradan su je odveli kući, a potom u Čelić… U jednici “Zeleni kader” htjeli su opet da je ubiju, otpuživali su je da su njeni bili u partizanima. Zatim su je odveli u Brčko i bolnicu i rekli joj da će je prebaciti u NJemačku čim se izliječi.
Kako kaže Jelka, u bolnici nije ni jela ni pila. Dušanka, medicinska sestra iz Magnojevića, odvela je kod sebe, a njemački vojnici su došla dan poslije. Dušanka ih je zamolila da je ostave i slagala im da joj je Jelka – rodbina.
Poslije je došao Jelkin ujak Tešo Jelić i doveo je ponovo u Zabrđe. Jelka se udala sa 18 godina, a muž joj je bio mlađi godinu dana. Za sve ove godine nije imala posla, nije završila školu i bavila se samo zemljoradnjom.
Od 1945. godine tražila je pomoć od tadašnje države, i sve dokaze o sebi i svom stradanju je priložila, ali ništa nije pomoglo.
Baka Jelka Vuković danas slavi život uz četvoro djece, dvije kćerke i dva sina, osam unučadi, 14 praunučadi i dva čukununučeta. Živi sa sinom i snajom i, kaže, sretna je i raduje se životu.
Kobnog 17. marta 1944. godine u Zabrđu je 13. SS “Handžar divizija” i zaseocima Bojanić, Vasković i Jelić ubila 214 ljudi.
Do ove starice, o kojoj je malo ko znao, u svom istraživannju o genocidu nad Srbima došli su učenici Srednje Tehničke škole “Mihajlo Pupin” iz Bijeljine.
