Samo četiri dana nakon što su ruže iz Dobrovoljačke ulice, ostavljene na mjestu gdje je sarajevska alaša 3. maja 1992. godine ubila više od četrdeset vojnika i oficira JNA, bačene u kontejner srpski narod i Republika Srpska doživjeli su novu provokaciju džihadista.
Samo što ovaj put mjesto provokacije nije bilo Sarajevo nego Banjaluka, a glavni akter nije bila fukara iz glavnog grada BiH, nego fukara iz glavnog grada Turske. Sa diplomatskim statusom.
Turski premijer Davutoglu je zloupotrijebio srpsko gostoprimistvo i svoj dolazak na otvaranje džamije Ferhadije, koju je svojevremeno podigao Srbin Ferhat paša Sokolović, iskoristio da još jednom javno propagira velikoturske snove i ponovi svoja trabunjanja o ratnom zločincu Aliji Izetbegoviću.
Dok su svi ostali govornici, među njima i Bakir Izetbegović, obraćali okupljenim građanima i biranim riječima govorili o pomirenju i budućnosti, turski premijer se obraćao mrtvom Izetbegoviću. Iz tog razgovora živog i naizgled normalnog Davutoglua sa svojim mrtvim ahbabom saznali smo da se Alija nalazi u raju. Jer je bio veliki humanista. Trabunjanje je završio porukom da je BiH jedinstvena, baš onako kako je to Izetbegović želio.
Dok sam ga slušao pokušavao sam da nađem neko racionalno objašnjenje ovog verbalnog terorističkog napada, koji je drugi dan Đurđevdana izvršen na Banjaluku i Srpsku. Da li je to narodna poslovica “niko tako ko Turčin ne laže”? Pomislio sam i na rakiju. Da ga prije dolaska u Ferhadiju, Dodik nije svratio u neku kafanu. Gdje je Davutoglu, onako s nogu, eksirao pet-šest konjaka. Mada, opet, vjerujem da ni Mile ne zalazi sa svakim u kafanu.
Ili je Turčin toliko isfrustriran zbog činjenica da Srbi u BiH nemaju status raje, da Republika Srpska postoji i da on u Banjaluku ne bi mogao ni da priviri da mu to nije dozvolila Vlada Republike Srpske, pa nije mogao da se kontroliše, zaboravljajući sve manire diplomatskog ponašanja.
Što se Izetbegovićevog humanizma tiče, on je humanista bio taman koliko je to bio bilo koji drugi islamski terorista. Kad premijer Turske dođe u Banjaluku i nazove ga humanistom, to je isto kao da predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko dođe u Njujork i na mjestu gdje se nekad nalazio Svjetski trgovački centar svečano izjavi da je Osama bin Laden bio borac za ljudska prava. One koji misle da pretjerujem, podsjećam da je Izetbegović prvi počeo da ubija svoje, vođa Al Kaide je samo usavršio i proširio zanat.
Prvi predsjednik višestranačke BiH je bio humanista otprilike koliko su to ubice iz Islamske države. Koji, uz pomoć Davutoglua, širom nesrećne Sirije i Iraka u praksi pokazuju kako izgleda država iz Alijine Islamske deklaracije. Taman koliko su to bili mudžahedini koje je on postrojavao u Zenici, da bi ih motivisao da sa još većim elanom odsjecaju glave zarobljenih srpskih vojnika i civila. Ili koliko su to bili njegovi pajtaši Mušan Topalović Caco i Ismet Bajramović Ćelo, dok su po sarajevskim soliterima klali goloruki srpski narod.
Iz tih razloga, neuspjelom tvorcu prve islamske džamahirije u Evropi, zbog čijeg šizofrenog sna je poginulo više od 100.000, obogaljeno više od 300.000, a više od 2.000.000 ljudi iz svog doma protjerano u tuđinu, pisma na onom svijetu stižu samo ako je u njihovoj adresi zadnja pošta pakao.
A BiH, “kakvu je želio Izetbegović” postoji taman toliko koliko postoji i sam Izetbegović. I ona je rahmetli. Takva će i da ostane.
