Bosanska katastrofa je bila, „Prva međunarodna kriza tokom koje je američka spoljnopolitička debata rutinski prizivala slike holokausta i analogije sa njim“.
Piše Predrag Lozo
Onaj ko želi da se uputi u problematične strane memorijalizacije holokausta, koje itekako postoje, kao i njegovu zloupotrebu u političke svrhe, uzeće ozbiljnu knjigu „Holokaust u životu Amerike“ Pitera Novika (Peter Novick), odakle se može razumjeti i kako su američke jevrejske organizacije nekritički i ugađajući vlastima SAD-a dozvolile paralelu sa holokaustom u slučaju bosanskih muslimana i kosovskih Albanaca i time doprinijele stigmatizaciji Srba“, piše u svom magisteriju, na Univerzitetu u Jeruslaimu, na temu Istoriografija holokausta u Jugoslaviji, episkop Jovan Ćulibrk.
Onaj ko dvadeset godina poslije rata u BiH zaista želi da vidi kako izgleda zloupotreba analogije sa holokaustom i kako se time relativizuju okviri stradanja jevrejskog naroda, te falsifikuju činjenice o ratovima devedesetih može da isprati akciju „bijelih traka“. Sam simbol ,,bijele trake“ kojim su, navodno, obilježavani nesrbi u Prijedoru veoma je vješto iskonstruisan narativ koji se gradi uprkos nepostojanju istorijskih izvora koji bi bili dokaz o takvom postupanju lokalnih organa Srpske Republike Bosne i Hercegovine. „Nikakvih bijelih traka nije bilo, moje komšije muslimani nisu ih nosili. Bijela zastava je bila i na mojoj kući, a ja nisam ni musliman ni Hrvat. Obavještenje od 31. maja 1992. sa radija Prijedor, čiji sadržaj posjedujem, ne govori ni o kakvom obilježavanju određene etničke grupe i slično, nego o obilježavanju pacifikovanih objekata i kuća, tj. onih iz kojih se ne vrši napad na jedinice odbrane Prijedora na koje su izvršeni sinhronizovani napadi muslimanskih vojnih formacija“. Ovo je ukratko zaključak iz rezultata višegodišnjih istraživanja istoričara Borisa Radakovića, koji dodaje da ne postoji nijedna fotografija ili neki drugi dokaz nama poznat, koji pokazuje neku osobu obilježenu bijelom trakom na ruci u Prijedoru 1992. godine. Dakle, vještačka proizvodnja analogije i zloupotreba sjećanja na holokaust potpuno je vidljiva.
Zanimljivo je da se Dan bijelih traka obilježava i u Sarajevu, kao i u nekim drugim gradovima u Federaciji BiH. Jedan od tih gradova je i Mostar. Iskonstruisanoj, iskrivljenoj slici analognih narativa ne smeta ni činjenica da su srpske kuće i stanovi u ovom gradu obilježavani bijelim zastavama kao svojevrsna dozvola za rušenje i pljačku, o čemu postoje vjerodostojni istorijski izvori. Ostaci nekih od tih Srba iz doline Neretve danas se vade ispod naslaga betona na nekoliko desetina metara ispod površine zemlje u jami Radača, dok su mnogi od njih bili žrtve Dretelja ili Lore u Splitu. Ako su sve žrtve iste ne postoji li potreba da se mostarske bijele trake obilježe i pomenu u borbi za jednakost?
Da li se ovom akcijom možda mogla iskazati solidarnost sa trakama na kojima je pisalo pravoslavac i Srbin, od svijetloplave do žute i bijele boje, kojima su Srbi bili označavani u NDH ili to jednostavno nije dio ustaljenog crno-bijelog narativa o strani žrtvi i strani Srbima zločincima? Pogotovo, ovakvom narativu nisu dobrodošli primjeri logorisanja srpske djece iz Prijedora i Potkozaraja u logorima u ovom gradu u Drugom svjetskom ratu o kojima se svesrdno aktivistički ćuti.
Sprovodeći akciju „bijelih taraka“ u Banjoj Luci 2016. godine grupa aktivista, kako sebe nazivaju, nevladinih organizacija, uz veoma simptomatično prisustvo Florens Artman, najgrublje je prekrivanjem oskrnavila spomenik palim borcima NOB-a. Ovakav destruktivno rušilački karakter „performansa“ nadograđen je skrnavljenjem vijenaca položenih od zvaničnih delegacija prilikom obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom. Nameće se prvo i osnovno pitanje odakle pravo bilo kome da zloupotrebljava spomeničku baštinu i skrnavi je za dnevnopolitičke potrebe. Da li je ovakvo ponašanje kršenje i zakona o javnom redu i miru, kao i zakona o zaštiti spomenika kulture i sl? Zahtijevaju li ovakve radnje zakonom određene procedure državnih organa i institucija? Kako se u tom smislu može protumačiti činjenica da je jedan od prisutnih na postolje spomenika doveo i psa, što se jasno vidi na fotografijama?
Organizacije i pojedinci koji su učestvovali u ovoj akciji, u više navrata, ne časeći ni časa, se pozivaju na tekovine antifašizma i borbe za jednakost. Postavlja se pitanje kakav je onda ovo odnos prema spomeničkoj antifašističkoj baštini? Spomenik je u ovom slučaju samo sredstvo da se javnost uvuče u kulturu destrukcije i skandala. Pomenuti aktivisti slične akcije u proteklih nekoliko godina uradili su i sa spomenikom na Banj brdu i spomenikom Mladena Stojanovića u Prijedoru. Kada se malo bolje isprati ova problematika u svijetu zanimljivo je da se ovakav trend skrnavljenja spomenika antifašističkim borcima jednostavno na naše ulice prenosi iz Ukrajine, koja u punoći koristi asortiman neonacističkih i fašističkih skrnavljenja sovjetske baštine pod okriljem ratnih sukoba. Imaju li i jedni i drugi uzore i „nou hau“(know how) u slučaju Hrvatske i njenog odnosa prema spomenicima NOB-a zaključite sami.
Možda je zanimljivo što je izabran baš spomenuti spomenik, jer je on zaista primjer pozitivnog odnosa u kulturi sjećanja prema dešavanjima u Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima. Spomenik pripadnicima NOB-a podignut je u poslijeratnom periodu od strane komunističkih vlasti na mjestu nekadašnjeg pravoslavnog Hrama Svete Trojice koji je bombardovala njemačka avijacija, a čije je rušenje dovršila NDH tokom genocida. U procesu obnavljanja hrama 90-ih godina spomenik je po postupanju nadležnih organa Republike Srpske uredno, sa sakupljenim bistama narodnih heroja, prebačen na lokaciju preko puta, u blizini hotela Bosna. Ovakav primjer svakako je u službi, prije svega, nacionalnog pomirenja i pozitivnog odnosa prema prošlosti, a sada je, dakle, grubo zloupotrebljen i oskrnavljen. Pitanje je da li kada nestane podesnih prilika i novih spomenika neko razmišlja i o performansu spaljivanja nepodesnih ćiriličnih knjiga? Imamo li primjere za to od Trećeg rajha, pa do Hrvatske 90-ih? Znamo li kakvo je stanje u Ukrajini danas po tom pitanju?
Činjenica je da pomenute nevladine inicijative poput Jer me se tiče ili organizacije Oštra nula, zaklonjene iza univerzalnog narativa, svakodnevno naglašavaju da je njihovo djelovanje fokusirano na „kulturu sjećanja“. Da li se ta kultura sjećanja može sprovoditi s akcentom na skandaloznu banalizaciju i zloupotrebu prošlosti uz nepoštovanje istorijskih činjenica? Slika o prisutnosti novinara pomenutom „banjalučkom performansu“ takođe je simptomatična. Novinara i kamera je bilo više nego samih aktivista, kojih je, usput budi rečeno, bilo jedva 15-ak. Ovakvi događaji dio su kulture destrukcije i skandala, koje „objektivni mediji“ poput Radija Slobodna Evropa jedva čekaju i stavljaju u njima potreban kontekst, koji je takođe neophodan u procesu stvaranja slike redefinisane stvarnosti koja nam se nameće. Nešto ranije pisali smo kako je pomenuti medij grubo falsifikovao činjenice o još jednom slučaju memorijalizacije, o podizanju spomenika pripadnicima Ravnogorskog pokreta u Bileći. Pitanje je i kako na ove činjenice o sadašnjosti, prošlosti i Drugom svjetskom ratu gledaju, recimo, donatori pomenutih organizacija koji su navedeni na njihovom sajtu i koje redom prenosimo: Američka ambasada, The National Endowment for Democracy (NED), Fondacija Heinrich Böll Stiftung (HBS), Friedrich-Ebert-Stiftung (FES), Omladinska fondacija Schüler Helfen Leben (SHL). Jedno je sigurno, ideološka podloga od angažovanja medijskih kuća za propagandni rat 90-ih, preko zajedničkog rada na stigmatizaciji Srba, te majorizaciji i unitarizaciji BiH poslijeratnih godina, pa sve redom do skrnavljenja spomenika NOB-u, poput ovoga, istog su karaktera. Ta ideološka podloga oličena je i u ličnosti Florens Artman čije fotografije o intimiziranom prijateljevanju sa Naserom Orićem, uz njeno obimno djelovanje i uz sav trud medija i „aktivizam“ pomenute grupe, ne možemo zaboraviti. Njeno prisustvo dio je istog interesnog sistema po kojem Markač i Gotovina nisu zločinci, žrtve u „Oluji“ jesu evidentne, ali nisu zločin kako navodi Helsinški parlament, uz sve stereotipe Rekom-a i tome sličnih grupacija. Ponos fotografisanih sa Florens Artman najbolji je dokaz ideološke pozadine i zajedničkih interesa na polju „kulture sjećanja“. Po toj kulturi sjećanja sve su žrtve jednake, osim srpskih, naravno, jer one zaista oslikavaju karakter rata u bivšoj Jugoslaviji.
Po istoj interesnoj osnovi izjave Komarice, Kavazovića, Izetbegovića i Karamarka dio su jednog sistema sa pomenutim performansom i njegovim aktivistima. Po tako formiranom kvazikulturološkom narativu primjedba prolaznika o zloupotrebi prošlosti od prisutnih aktivista, kao i slučaj sa Florens Artman u Prijedoru, gde je dotična gospođa pokušala staviti bijelu traku konobaru koji je odbio uslužiti je zbog toga, okarakterisani su medijski kao incident. U isto vrijeme je prekrivanje spomenika „performans“ i nešto praktično sasvim normalno i poželjno!? Po istom principu zloupotreba žrtava na svim stranama u ratu, negiranje srpskih žrtava genocida u NDH, kao i u zadnjem ratu, te zloupotreba i puka viktimizacija društva na osnovu bošnjačkih i hrvatskih žrtva nisu incident, naravno. Ista je stvar i potpunog izvrtanja istorijskih činjenica oko nastanka i odbrane Republike Srpske od kojih su neke posebno vezane za Prijedor, kao što su negiranje napada muslimanskih jedinica i označavanje ovog grada navodnim genocidnim središtem. Koliko je ovo tačno pokazala je i prvostepena presuda tog i tako „objektivnog“ Haškog tribunala prvom predsjednku Republike Srpske dr Radovanu Karadžiću koja negira ovakve tvrdnje. Da je postojao ijedan promil mogućnosti da se navodi o genocidu u Prijedoru, što je takođe dugogodišnji narativ aktivističkih grupa, potvrde u navedenom sudskom postupku, zar neko sumnja da bi se tako nešto i desilo?
Sasvim je sigurno da ovakvi izlivi destrukcije, aktivizam i narativi svode temu odnosa prema prošlosti na rijaliti šou nivo u kojem ništa nije sveto. Ovakv pristup i događaji, jasno definisani interesnim okvirima pojedinih političkih grupacija, ne doprinose ni pomirenju ni istini. Jasno nam je da pomenutim grupama to nije ni interes. Žalosno je što su ovakva dešavanja zloupotreba bošnjačkih žrtava, tj. 102 djece, kao i ostalih žrtava u tom području, koje niko ne smije i ne može negirati, ali koje se samo interesno ističu u prvi plan.
