I narod i elite u Srbiji su u različitim periodima istorije pokušavali da racionalizuju svoju propast. Tako je nastala i teza da srpski narod ubija svoje vladare. To je, međutim, pogrešan arhetip.
“Ne ubijaju Srbi svoje vladare“, kaže u razgovoru za Sputnjik istoričar Čedomir Antić, i time odbacuje jednu od najustaljenijih teza, koja se vijekovima proteže kroz srpsko javno mnjenje.
“Ni kneza Mihaila, ni kralja Aleksandra, ni kralja Aleksandra Prvog nije ubio srpski narod, već grupa ljudi koja je bila organizovana s namjerom da ubije vladara. Kneza Mihaila je ubila grupa kriminalaca; kralja Aleksandra su ubili oficiri, ali nisu bili odlučni da ga ubiju, to se dogodilo kasnije; a Aleksandra Prvog ubili su Hrvati“, precizira Antić.
Od 86 predsjednika vlade u 114 vlada, koliko ih je imala Srbija, pojašnjava dalje Antić, ubijena su ukupno dva premijera, Cincar Marković i Zoran Đinđić.
“Pa ni njih nije ubio narod. Nisu se desile velike demonstracije, pa zatim linč, kako se to već dešavalo u istoriji. Više je američkih predsjednika ubijeno, nego srpskih vladara“, jasno naglašava Antić.
Srpski vladari ubijani su iz razloga iz kojih su ubijani i drugi vladari u svijetu, dodaje sagovornik Sputnjika.
“U srpskom društvu na jednoj strani imate elitu koja smatra da je nedopustivo da vladar bude ubijen, a na drugoj dio običnog svijeta koji uvijek podržava vlast i koji u isto vrijeme smatra da je to takođe nedopustivo“”, kaže Antić.
“Riječ je o kulturnom obrascu elita i dijela naroda. Prosvijećeni hoće da Srbija bude ono što nije, a to je veoma razvijena, veoma demokratska zemlja, te da u isto vrijeme oni ostanu elita zauvijek! Na drugoj strani, neobrazovan svijet Srbiju danas vidi kao monarhiju, zato svaka promjena vlasti ide preko promjene predsjednika Srbije“, pojašnjava Antić svoju tezu.
Kako bi plastičnije pojasnio suštinu problema, naš sagovornik kao primjer navodi dramu Lole Đukića, u kojoj izvjesni starac priča kako je bilo kada je on išao u vojsku, pa kaže: “Jako, jako teško. Bio sam regrut, a tek sam se bio oženio. I ležimo tako, počnu zvona, a moja žena kaže: ’ crni Radisave, ovo ili je rat, ili su opet ubili kralja!“‘.
“Dakle, kralja su ubili samo jednom, ali je to za običan narod bilo veoma nerazumljivo i jako traumatično“, tvrdi Antić. U Srbiji su, dodaje on, neki događaji zakasnili u pojedinim periodima razvoja.
Ustaljeni arhetip
U srednjovijekovnoj Srbiji je, podsjeća Čedomir Antić, vladara zapravo mogao ubije samo neko iz porodice. Nikada to nisu bili ni atentatori, ni stanovništvo. Smatralo se da bi tako ubili pripadnika “svetorodne loze“. Prvi atentat, i prvi put da je neko otišao u inostranstvo da kupi pištolj kako bi nekog ubio, desio se 1868. godine, kada je ubijen Mihailo Obrenović. Samim tim, kaže Antić, Srbija nije ni bolja ni gora od drugih država.
“U Bugarskoj su ubijani predsjednici vlada. Vizantija je, recimo, smatrala da je car zastupnik Hrista na zemlji, pa je opet od 84 cara, 29 njih ubijeno! U Francuskoj nikada nije ubijen kralj, sve do 1789. godine, zato što se vjerovalo da je kralj miropomazanjem i stupanjem na tron postao Božiji zastupnik“, pojašnjava Antić.
„I narod i elite su uvijek pokušavali da racionalizuju propast. Da su, onomad, rekli da je Turska nepobjediva, onda ne bi imalo smisla boriti se protv njih, a ovako je ispalo da su se vladari podijelili. Na isti način, dio srpske elite danas smatra da su Srbi kulturno defektan narod, i da ne mogu da se modernizuju“, zaključuje Čedomir Antić u razgovoru za Sputnjik.
