Milenko Đaković, nekadašnji svestrani sportista ušao je u istoriju Grada Prijedora kao njegov drugi gradonačelnik. Istorija će zapisati da je na lokalnim izborima 2016. godine Đaković dobio apsolutnu podršku sugrađana koji mu i te kako vjeruju, a zajedno sa njim i u bolju budućnost Grada na Sani.
Milenko Đaković se od malih nogu druži sa sportom, a u ekskluzivnom razgovoru za naš sajt na početku priče kaže:
-Sport mi je spasio život! U to sam ubijeđen, da se nisam bavio sportom sigurno bih podlegao ranama zadobijenim na ratištu. Ovako, jako i čvrsto sportsko tijelo je izdržalo, isborilo se, eto pobijedio sam!
O svom sportskom životu novi gradonačelnik Prijedora priča bez ustezanja, otkriva nam i detalje iz svog mladalačkog života.
-Kao dječak najviše sam volio fudbal. Uvijek me je privlačila pozicija golmana od svih mjesta, kao najodgovornijeg mjesta u timu. Tako sam i prepoznat od klinaca na Urijama s kojima sam se družio i igrao fudbal, imao sam dobre reflekse. U svim tim utakmicama na ulicama najduže sam proveo na golu fudbalskih ekipa na Urijama, igrali smo i razne turnire, a kada sam odrastao počeo sam aktivnije da branim za Radnik Urije sa 15 godina. Savan, tadašnji golman Radnika, bio mi je prvi trener, a onda sam išao i u Ljubiju na treninge Rudara. Došla je jesen, kiše, stvaralo se veliko blato na igralištima i na jednom treningu Rudara vidio sam golmana svega u blatu, čini mi se da ga samo pod kapcima nije bilo. To mi se nije dopalo i prestao sam da treniram fudbal – nastavio je svoju priču Milenko Đaković.
Je li bilo još nekih sportova kojim ste se bavili?
-Aktivno sam trenirao i džudo. Na kraju osmog razreda priključio sam se grupi momaka s Urija i dopalo mi se džudo, pa sam pet godina trenirao taj sport koji je u to vrijeme bio jako razvijen. U džudou sam ostao do odlaska u vojsku sa 19 godina, a treneri su bili: Milan Tankosić Mirdrag Deretić, Zoran Dragojević i Mišo Radojčić. Došao sam do pojasa majsotra i do polaska na fakultet nekoliko puta do nivoa republičkog takmičenja BiH, osvajao sam druga i treća mjesta, pobjeđivao redovno na regionalnim takmičenjima u Banjaluci. Džudo nije bio sport koji je imao ligaška takmičenja već je sve bilo turnirski.
Tu nije bio kraj sa izborom sportova?
-Morao sam da prekinem da treniram džudo jer se desilo kada sam krenuo na Mašinski fakultet u Banjaluku da su se treninzi poklopili sa vježbama iz matematike koja je bila jako važan predmet u mašinstvu, ali sam pronašao rješenje da se priključim treninzima u Karate klubu iz Banjaluke, zvao se Mejdan. Tu sam boravio dvije godine, polagao i za pojaseve. Međutim, na fakultetu se pojačavao tempo, morao sam da odustajem od aktivnog treniranja, ali sam i dalje ostao u sportu i uz njega, bavio sam se rekreativno. Imao sam svoju stazu oko tvrđave Kastel koju sam sebi napravio i na njoj sam vježbao, upražnjavao treninge i razne vježbe za vrijeme studija. Po završetku fakulteta zaposlio sam se u RŽR „Ljubija“ u Omarskoj i tada je sve manje vremena bilo za treniranje. Uslijedile su zrele godine, a ligamenti su bili neutrenirani i od tada sam se prestao aktivno baviti sportom. Onda 1991. godine dolazi poziv za rat, teže sam ranjen i rastajem se, definitivno, sa aktivnim sportom. Međutim, ostao mi je u srcu. I danas na Gradskom stadionu upražnjavam brzo hodanje i razgibavanje, uveče kada izađem.
Koliko Vam je sport pomogao da sve to prebrodite?
-Prije odlaska na ratište u Hrvatsku redovno sam se rekreirao na Aerodromu u Prijedoru, izlazio na pistu gdje lete avioni i jedrilice, po dva sata sam ostajao na treninzima, vraćao se kući kompletno mokar. Bio sam u punoj snazi. Ranjavanje je bilo kompleksno i složeno, izgubio sam mnogo krvi. Bio sam ranjen na Bujavici u Hrvatskoj, odatle su me prebacili u teškom stanju kamionom do Bijelih stijena u stacionar, pa sam hitno upućen u Gradišku jer sam izgubio svijest. Kad su me probudili vidio sam velika svjetla u operacionoj sali, pošto sam bio baš težak slučaj automatski su me prebacili u Banjaluku. Stigao sam u isto vrijeme sa još dvojicom ranjenika, a dežurni doktor po broju povreda procijenio je da sam najteži slučaj, uveo me prvog u salu, odmah sam primio tri ipo litre krvi. Da nije bilo sporta i sportskog načina života ne vjerujem da bih preživio taj niz operacija, sedam zaredom kojih sam imao, a svaka za sebe bila je komplikovana i teška. Pet sam imao u Banjaluci, a dvije u vojnoj bolnici u Sarajevu. Tada nije bilo rata u BiH, a pošto je beogradski VMA bio pun liječili su me u Sarajevu. Imam mnoštvo šavova pod odjećom.
Kao bivši sportista kako gledate na sportske prilike u Gradu Prijedoru zavisno od društvenih i političkih, koje su, htjeli ne htjeli, u sprezi?
-Sport je poprilično dobro razbijen u Prijedoru. Najveći problemi su prestenak finansiranja od strane preduzeća i ustanova koje su pomagale klubove, često su klubovi nosili njihova imena, sada je sve na minimumu, okretnuto prema Gradu i opštinama koji prema kapacitetu i mogućnostima, pomažu sam sport i sportske objekte. U lošem stanju su i sportski objekti, dvorana i stadion nisu ispunjavali uslove za premijerligaške utakmice. Oko milion ipo maraka Grad Prijedor izdvaja za potrebe sporta, dotacije klubovima i plaćanja dvorane, i za izgradnju sportskih objekata. Od Vlade Republike Srpske nismo imali do sada podrške, dvorana na Urijama se gradi sredstvima Grada. Tek završetkom sportske dvorane stvorićemo novi prostor da izdvojimo više sredstava za sport. Ta stavka za sport biće mnogo veća.
Kada se planira završetak dvorane na Urijama i sam njen završetak, po Vama, kakvu će sliku donijeti u naš grad?
-Nisam se bavio detaljima, ove godine se planira zatvoriti kompleks prozorskim oknima sa svih strana i pokriti. Bilo je razmišljanje da se nabaci. Razgovaralo se da se završi kuglana kao najmanja investicija da prvo ona počne da živi i radi. Milion maraka godišnje izdvajamo za projekat vrijedan osam miliona maraka, negdje smo na polovini od toga. Četiri godine su potrebne da se izađe sa gotovom sportskom dvoranom u punom kapacitetu, ako se ne desi da Vlada RS pomogne i izdvoji sredstva za pomoć. Malo koji je Grad izgradio bez pomoći Vlade sportski objekat, a Grad Prijedor je do sada sve finansirao vezano za dvoranu na Urijama.
Šta bi za Grad Prijedor značilo da dobije jedan sportski kolektiv koji će igrački i finansiski obezbjediti uslove za igranja na međunarodnoj sceni?
-U Prijedoru imamo nekoliko premijerligaša, ali objektivna procjena je da se za takmičenje u tom rangu javlja problem neodstatka sredstava. Klubovi angažuju puno djece što je najvažnije za njihovo zdravlje da se bave bilo kojim sportom, većina preživljava uz pomoć Grada, uz neliko donacija ili iznajmljivanja objekata. Kada bude više sredstava biće još bolje razvijen sport.
Šta bi za Grad Prijedor značio jedan klub evropskog ranga?
-Objektivno fudbal sa ovih prostora teško izlazi duže na međunarodnu scenu, to su uglavnom kraći izlasci. Grad Prijedor bi volio da izgradi ekipu koja bi mogla da izdrži takmičenje u Evropi. Najveći problem su veliki troškovi, a objektivno sem ŽRK Mira nismo imali druge klubove u Evropi. Bilo bi jako lijepo za Grad Prijedor i njegovu promociju da u dogledno vrijeme neko od naših klubova osvoji Premijer ligu BiH, a grad Prijedor bude u mogućnosti da ga finansiski pomogne i da odmjeri snagu na međunarodnoj sceni, nije važno u kojem sportu. Sport je najbolji ambasador svakog Grada i republike.
Draško Popović je u jugoslovenskim okvirima bio predsjednik FS Jugoslavije, poslije dužeg perioda Grad Prijedor će u Izvršnom odboru FS BiH dobiti člana kako to komentarišete i šta to znači za sam fudbal našeg Grada?
-Mislim da je važno u svim organima imati i ljude iz Prijedora jer u posljednje vrijeme nismo imali člana, ove godine imamo dva kandidata i vjerujem da će jedan proći u Izvršni odbor FS BiH. To puno znači jer bi se ostvarila direktna veza koja je uvijek bitna kao svagdje u društvu, da bi Prijedor mogao dalje da razvija fudbal, Nadamo se da će do tada sazreti i ekipa koja je sastavljena od igrača iz naše regije i stasati, odnosno da će Prijedor dobiti jednog stabilnog premijerligaša, a onda ćemo viditi dalje dosege ove generacije mladih igrača.
Da li Grad Prijedor kao lokalna zajednica može da odgovori projektima iz namjenskih sredstava UEFA i FIFA i da li postoji mogućnost da se završi jedan sportski kompleks na teritoriji Područnog Fudbalskog saveza Prijedor?
-To je teško procijeniti, nemam puno spoznaja, ali smo u prošlosti imali ponudu oko terena.
Koliko će ustvari uloga Savjeta za sport Grada Prijedor biti značajna u narednom periodu u kojem će, predviđanja su, biti još manje novca za sportske klubove i da li je potrebno izvršiti sistematizaciju sportova i klubova?
-U načelu ne smatram da će biti manje sredstava za sportove. Tačno je da u krizama sportovi i društvene djelatnosti obično trpe, ali mi smo u prošlom vremenu stalno održavali sredstava na istom nivou uprkos svim problemima i u skladu sa mogućnostima Grada Prijedora finansirali klubove i sportske objekte.
Kako komentarišete zloupotrebu sportista u političke svrhe, bilo je slučajeva u predizbornoj kampanji?
-Ne znam šta je zloupotreba, ali smatram da sportisti kad su punoljetni imaju svoje mjesto u politici. Sportisti imaju pravo da se politički izražavaju jer se obično opredjeljuju zbog materijalnih potreba i pomoći. A ako su u pitanju djeca to se smatra zloupotrebom.
Kao dugogodišnji član uprave FK Rudar Prijedor imate li „dijagnozu“ šta je potrebno uraditi da klub jednog dana, kao jedan od rijetkih u Srpskoj sa stabilnim izvorima finansiranja, zaigra na velikoj – međunarodnoj sceni?
-Pa možda, iako je Rudar Prijedor trenutno član Prve lige RS, nije u porodici premijerligaša. Kako se trenutno radi klub je na dobrom putu. Ovo je najbolji recept. Zastupao sam tu tezu igrača iz naše regije i Grada, eventualno pokoji igrač sa strane. Uigravanje tog tima može dovesti do dobrih sportskih rezultata. Nadam se da će stasati u dobre fudbalere, cijenim trenerski kadar. Iz mog iskustva u sportu ima involvirano mnogo toga. Priča se među ljudima da su kladionice i razne druge institucije od ekonomskog interesa involvirane u priči oko fudbala, a posebno nastaje problem kada svake godine mijenjate igrače, dovodite nove sa strane i nikad nemate kompaktnu ekipu. To u Rudar Prijedoru je praksa koja je bila godinama unazad. Nakon dužeg vremena napravljena je ekipa iz ovog regiona i iako jedna od njamlađih pokazuje solidan učinak, igra dobre utakmice i postiže sjajne rezultate. Nadam se ako se ove godine ne probijemo u Premijer ligu BiH, sljedeće mogu stasati i ostvariti taj cilj. Vidjećemo mogućnosti te ekipe, želim im svako dobro i nadam se da će Grad Prijedor doći u situaciju da im još više pomogne.
U Vašem mandatu, za dvije godine, Rudar Prijedor će proslaviti 90. rođendan, može li se očekivati neka spektakularna utakmica u našem Gradu povodom tog jubileja?
-Mislim da je to moguće. Nadamo se da će za dvije godine Rudar Prijedor biti u Premijer ligi BiH i vjerujem da može da se organizuje jedan takav susret. Obično su to ekipe iz Srbije, sa dobrim pedigreom, Partizan, Crvena zvezda, Vojvodina s kojom imamo odličnu saradnju, od kojih bi mogli očekivati da zaigraju u najjačem sastavu u našem Gradu.
Možete li nam prokomentarisati situaciju vezanu za Gradski Fudbalski savez jer imamo tvrdnju jedne grupe predstavnika klubova i Stojana Janjetovića da su oni legalni, a nisu u sistemu FS Republike Srpske?
-Lično mislim da ona struktura koju priznaje FS Republike Srpske je legalna. Najviši organ u fudbalu je organizacija FSRS, ima svoja pravila i smatram da su u Savezu po tim pravilima odlučili ko je legalan i sa njim sarađuju. Očigledno da oni koji ne sarađuju sa FSRS ne mogu biti legalni. Tu su razni interesi, ne mogu puno da govorim, bila su nastojanja nekih ljudi da se ponovo vrate u te vode, u organe FSRS i N/FS BiH, a nisu bili zbog prekršaja i grešaka u prethodnom periodu. Grad Prijedor ni jedan Gradski savez ne može da smatra legalnim već samo onaj koji je u sistemu FS Republike Srpske.
U predizbornoj kampanji obišli ste sva sela i prigradska naselja našeg grada i na predizbornim tribinama obećali izgradnju terena za male sportove, gdje do sada nisu izgrađeni.
–U Prijedoru su u posljednjih 12 godina izgrađena 34 terena za male sportove, asfaltirani i osvjetljeni u seoskim područjima na kojima se okuplja dosta djece, igra se fudbal, košarka, ponegdje i odbojka, što su svojevrsna izvorišta sportista za klubove. Postoji potreba još na nekoliko mjesta da izgradimo terene i namjera nam je da to uradimo da omogućimo mladima da uđu u sport i da se počnu baviti s njim i na selu.
Čast svakome, ali da li se može promijeniti fudbalska slika u Prijedoru kada je odnos urbanog i rurralnog shvatanja sporta, fudbala u prvom redu?
-Kulturološke navike ljudi, to su stvari na koje kompletno društvo treba da utiče. Potpuno profesionalni klub nemamo, potrebno je mijenjati kulturološki milje svih, naše djece i omladine, da stignemo do faze profesionalnog bavljenja sportom.
Od najranije mladosti ste vezani za FK Rudar, pa je tako i jedna doživljaj vezana za Vašu porodici i FK Rudar
Evo ispričaću jedan doživljaj iz svog života. Kao porodica živjeli smo u Ljubiji, otac bio vozač u Autoservisu, igrači Rudara putovali su u Varaždin da igraju protiv Varteksa. Moj otac, majka i ja kao trogodišpnji dječak pošli smo tamo u posjetu kod strica i njegove porodice. Igrači su se pobunili, po sportskom vjerovanju da žena u autobusu nije poželjna i da donosi nesreću, odnosno da će izgubiti. Zahvaljujući treneru Radoslavu Zubanoviću otputovali smo sa Rudarom u Varaždin, a desilo se što niko nije očekivao pobijedili smo 2:1. Kad smo se vraćali svi igrači Rudara prilazili su majci da se izvine i govorili joj gdje god poželi da ima mjesto u autobusu i da ide s njima.
Za koga navijate?
-Nekad sam bio navijač reprezentacije Jugoslavije, u svim sportovima. Iskreno navijanje u mladosti je bilo za Crvenu zvezdu, bio sam u jednoj grupaciji klinaca iz mog sokaka koji su se dijelili na partizanovce i zvezdaše, ja sam bio među ovima drugima. U mladim danima, navijao sam najviše za Jugoslaviju kao reprezentaciju u svim sportovima, bivša država bilježila je sjajne rezultate u vaterpolu, košarci, rukometu, fudbalu, pojedinačnim sportovima kao što je boks. Sve je bilo na vrhunskom svjetskom nivou, bili smo najuspješnija zemlja na svijetu procentualno po njenoj veličini i broju stanovnika.
Imate li, kao novi gradonačelnik Prijedora, za kraj možda neku poruku?
-Moje gledanje na sport je to da je najvažnije djeci i omladini omogućiti bavljenje sportom jer se stvara i razvija borbeni takmičarski duh, povjerenje u samog sebe, djeca su stabilnija psihološki, za njihov organizam je važno da se kvalitetno razvijaju u budućnosti. Mnogi sportisti završavaju i fakultete. Kada su u domenu juniora odlazili su na fakultete, a mi smo u Prijedoru ostajali s podmlatkom i teško je na seniorskom nivou dostizano to kada su u pitanju rezultati. Samo u fudbalu nisu težili da završavaju fakultete i oni su bili jači i zapaženiji u ligama. Želja mi je da se Prijedor razvija dalje, prema studentskom centru, da bi više djece sportista ostajalo u našem Gradu i da bi naši sportisti i klubovi imali više uspjeha u seniorsoj kategoriji. Takođe, da se stvore uslovi da se vode poštene borbe na sportskom polju, bez uticaja sudija, politika i kladionica, da čisti rezultati budu pravo mjerilo koji su dometi nekog sportiste ili ekipe, a ne uticaji spornih faktora.
