Nekako sam se oteo sve besmislenijim novogodišnjim druženjima i otišao u rodno selo (Čečava!) da tamo odmorim dušu i provedem Božić sa četvoro bližih i daljih srodnika, posljednjih izdanaka porodične loze, koji odbrojavaju svoje staračke i osamljeničke dane. Namjerno izbjegavam riječ “proslavim” jer tamo odavno nema ko da slavi rođenje Hristovo. Kako i šta da slavi osamljen i ostavljen čovjek?
Nekoliko dana sam hodao selom, a da nisam nikoga sreo ni vidio. Nisam naišao na djecu i njihove zimske nestašluke. Nisam čuo riku goveda ni lavež pasa ni blejanje ovaca. Selo je djelovalo avetinjski. Samo je s večeri ponegdje svjetlo bilo znak da u selu ima života.
Ni praznik porodičnog druženja i ljubavi za ljude u pustom selu nije ono što prikazuju televizije. Za njih, ostavljene i zaboravljene, Božić je neizmjerna tuga!
Moja Čečava je, prema popisu stanovništva iz 1992. godine, imala 691 domaćinstvo sa 2.494 stanovnika. Danas ih je više u Italiji i Sloveniji nego u selu. Otišli su za poslom i odveli žene i djecu. Iza njih su ostale napuštene kuće i samački domovi njihovih nemoćnih roditelja. Porodična zdanja, zidana za potomke posljednjom ušteđevinom, zarađenom u Hrvatskoj, Sloveniji i Njemačkoj, danas su pusta, siva i hladna. Potomci, kojima su bila namijenjena, rasuli su se po bijelom svijetu i danas slave neke druge praznike. Rijetki koji dođu da sa još živim roditeljima budu za Božić ne dolaze s porodicama da zajednički slave. Dolaze sami, iz neke ljudske samilosti i obzira, da roditelje, kako kažu, vide dok su još živi.
Mislim o svojim Perićima u Vankuveru, Pertu, Ninbergu i Antverpenu i gledam oranice i pašnjake zarasle u korov. Gledam voćnjake, osakaćene bolestima i nebrigom. Oni tamo kupuju meso koje tove farmeri u nekim dalekim brazilskim selima. Na njihovom stolu je voće iz španskih voćnjaka i grožđe iz vinogorja pitomih sela Toskane. Samo njihove zemlje i njihovih sela nema na njihovim trpezama!
Odlazim da vidim svoju osnovnu školu. Odavno je zatvorena. Kažu, nema djece! Zatičem je oronulu, polupanih prozora i obrušenog dimnjaka. Druga osnovna škola u Gornjoj Čečavi zatvorena je nekoliko godina nakon posljednjeg rata i srušena do temelja. Rušiteljima ništa nije značilo što je bila sagrađena 1903. godine!
Naveče gledam božićne priloge na državnoj televiziji. Državni poglavari primaju crkvene poglavare, puni poštovanja i hvale. Divna koegzistencija države i Crkve! U tom slavljeničkom, bogougodnom i bratskom zagrljaju niko ne spominje pusta sela, prazne škole i napuštenu zemlju. Niko ne spomenu nijednom riječju pravoslavnu porodicu i njenu budućnost. Da li znaju da su Srbi na ovom prostoru odlazeći narod?
Slušam ih i pokušavam da razumijem kako je moguće govoriti o Božiću, koji nam otkriva smisao i svetinju ljudskog života, a ne spomenuti porodicu i dar rađanja koji je najveći dar Božji! Čemu istorijske i dnevnopolitičke priče kod očiglednog nestajanja? Patrijarh Irinej nije propustio da kaže da nam Božić osnažuje i vraća biblijski blagoslov: “Rađajte se i množite i napunite zemlju!” (Mojsije, 1, 22), ali je mnogo više govorio o drugim i manje važnim stvarima. Nije otišao dalje od vapaja: “Daj, Bože, da ovaj blagoslov postane mera života srpskog naroda i svih naroda na zemlji…” Ni on, a ni predstavnici države, ne nagovijestiše šta bi mogla biti vizionarska misija države i Crkve u oživljavanju porodice. Šta je Božić bez djece i porodice!? S kim ćemo sutra slaviti praznik bezmjerne ljubavi Božje u novosagrađenim seoskim crkvama? Hoćemo li imati kome prenositi riječi svetih jevanđelista o događaju rođenja Hristovog? Koga će pozivati sveti oci na našu vjeru, nadu i ljubav ako nam sela opuste? Koga će pozivati na susret s Bogom i bližnjima ako su nam bližnji u bijelom svijetu, otuđeni i odnarođeni?
Svake godine, kažu demografi, u Srbiji nestane jedan grad od tridesetak hiljada stanovnika! Moguće je, kažu, statistički izračunati kada će Srba nestati s ovih prostora. Iz sela su već otišli. Došao je red na gradove. I iz gradova svakog dana odlaze ljekari i medicinske sestre, inženjeri, varioci, građevinski radnici… Odlaze najobrazovaniji i najbogatiji, odnoseći znanje i kapital. Odlazi ko god zna ili uspije da nauči njemački jezik. Odlaze i odvode porodice. I političari su svoju djecu poslali u inostranstvo. Neka ih tamo, za svaki slučaj, kad i oni jednog dana krenu. Ko još nije otišao, sanja da ode. Ostaje sirotinja koja nema nikoga, nema ništa i nema kuda. Ona lijepu političku priču zaljeva lošom rakijom, da u mamurluku zaboravi na svoju nesreću.
Kod ovakve statistike neuvjerljiva je praznična lijeporječivost dostojanstvenika i države i Crkve. Slaba je utjeha što slična sudbina čeka i Evropu, u kojoj žena rađa u prosjeku 1,3 djeteta. Demografske neravnoteže očigledno postaju mnogo širi problem. Ne znam da li su nadirući migrantski talasi istorijska zakonitost ili dio nečijeg političkog projekta, ali znam šta nas čeka. Ne vidim da neko o tome razmišlja. To nije u agendi Brisela, MMF-a i Svjetske banke. Oni se bave direktnim profitima.
Vraćam se iz zavičajne tame, nesrećan i pun gorčine. Zar smo toliko obnevidjeli i ogrubjeli u pohlepi za novcem, vlašću i slavom da nam ni vlastita budućnost nije važna?
