Ratni vojni invalid prve kategorije Hasib Salkanović pomaže ratnom vojnom invalidu druge kategorije Risti Stankoviću.
Tokom rata u Bosni i Hercegovini oni su bili na suprotnim stranama. Hasib je bio vojnik Armije Republike BiH, a Risto pripadnik Vojske Republike Srpske.
Nakon nedavnog urušavanja njegove kuće u selu Gornja Lohinja kod Gračanice Risto Stanković je odbio smještaje u nekom od kolektivnih centara u Gračanici i susjednoj opštini Doboj Istok koje mu je ponudila lokalna vlast.
Prihvatio je ponudu da privremeno stanuje u vikendici Hasiba Salkanovića koja je oko kilometar udaljena od njegove srušene kuće.
“Ja sam stopostotni invalid prve grupe. Ranjen sam u kičmu. Risto je moj kolega. On je takođe stopostotni invalid, ali druge grupe. On ima manju invalidnost od mene. Risto i ja se poznajemo između 35 i 40 godina. Dao sam mu svoju vikendicu da boravi tu dok ne sredi kuću i ne napravi mjesto gdje može normalno živjeti”, kaže Hasib Salkanović koji invalidska kolica koristi 23 godine.
Kad nije u vikendici Risto Stanković pokušava iz srušene kuće spasiti što se može. Nada se da će ubrzo ponovo moći da iskoristi neoštećeni crijep. Hasib mu ne može pomoći u fizičkim poslovima, ali on to čini na drugačiji način.
“Tokom dana Hasib dođe, pošto je on u susjednom selu Donjoj Lohinji. Kupi hranu i donese, jer ovdje nemam gdje spremiti. Nemam struju, jer sam zvao Elektrodistribuciju da je isključi dok se ovo ne raščisti”, priča Risto Stanković.
Rat u Bosni i Hercegovini tako nije pokidao veze među njegovim učesnicima iz susjednih gračaničkih sela, ali je, sudeći po njihovim brojnim komentarima na društevnim mrežama u kojima ne manjka govora mržnje, više negativnih posljedica ostavio na generacije koje su širom Bosne i Hercegovine rođene poslije njega.
“To što smo mi mi u ratu bili na suprotnim stranama ne mora biti razlog da se mrzimo. Druga je stvar trovanje naše omladine. Za to su krivi mediji, školstvo i politika. Mislim da više netrpeljivosti i mržnje ima u toj djeci nego u nama koji smo ratovali. Međutim, shvatiće i ta djeca da moraju živjeti zajedno, jer mi jedni bez drugih u ovoj Bosni ne možemo. To je naša stvarnost”, ističe Hasib Salkanović.
“Ja nisam išao u školu u Čačak ili Titovo Užice. On je bio moj školski drug. Znam ga otkako sam se ovdje vratio. Što sam mogao njemu pomoći kao ratnom invlidu, pomogao sam. Prevlačio sam mu s traktorom sijeno bez naknade. On mi je sada ponudio smještaj kad mi je najpotrebnije”, kaže Risto Stanković.
U Gornjoj Lohinji su prije rata u Bosni i Hercegovini živjeli isključivo ljudi srpske nacionalnosti. Ovdje se danas vratila tek nekolicina povratnika koji se mogu prebrojati na prste jedne ruke.
Mnogi bivši žitelji prodali su svoje kuće tako da danas u Gornjoj Lohinji žive Bošnjaci iz Srebrenice, Bratunca, Zvornika, Doboja.
“Nijedan musliman ili Bošnjak ovdje nema problema s moje strane niti ja imam s njima. To su moje komšije. Kad mi se srušila kuća, ovdje u komšije Ašira je tog dana majka sahranjivana. Odavde je išla dženaza. Ostavili su dženazu i komšije su došle da vide šta je sa mnom, da li sam živ”, kaže Risto Stanković.
On nije nije prvi povratnik koji privremeno koristi vikendicu Hasiba Salkanovića. Tu je nekoliko mjeseci proveo i Stankovićev rođak Milan Đurić.
“Kad sam došao nisam imao ni šupe. Ja i brat smo došli. Bila je jedna kruška. Moj brat je poznavao Hasiba Salkanovića. On nam je ustupio vikendicu. Tu sam prezimio. Od Džamba iz Donje Lohinje (vlasnici pilane, op.a.) dobio sam materijal za šupu. Ljudi su mi to napravili. Nisam im dinara dao. Onda mi je počela stizati donacija. Bio sam u šupi i čuvao građevinski materijal. Počeo sam praviti kuću i sa srećom sam napravio”, kaže Đurić.
