— Hajde, neka je bar nekom danas dobro! — kažu vam utjerujući vas u krivicu. Ako kažete da niste dobro, pronjeće u varoši glas da ste na samrti.
Znajući to, Beograđani su izmislili najmanje stotinu varijanti odgovora na to pitanje: Kako si? “Gura se…”, “Ide, ide, pa stane!”, “Kako drugi hoće!”, “Živi se…”, “Životinjari se”, “Provlačim se nekako!”, “Langzam, langzam, aber ziher!” (nikada nisam saznao šta to znači), da ne nabrajamo dalje…
Ali najljepši odgovor svakako je “Pomalo…” U njemu ima neke stare lukavosti i mudrosti: on je kao bajalica, magična riječ koja čuva od nesreće. “Pomalo” kao da govori neprilikama da zaobiđu njegovog vlasnika, jer je beznačajan i nikome ne zauzima mjesto.
“Pomalo” je filozofija skromnosti i neprimjetljivosti u životu. Ta riječ je proizvod vjekovne mudrosti i opreza: slična je onoj tabli koju je na grudima nosio neki ludak, a na kojoj je pisalo: Molim da me se ne primjećuje.
Ali, najbrojniji su oni koji vas pitaju kako ste, a uopšte i ne sačekaju odgovor. Viče vam tako čovjek s druge strane ulice: “Kako si?”, a vi mu odviknete da vam je umrla majka i da se baš vraćate sa sahrane, ili da morate na operaciju u bolnicu, a on maše i dovikuje: “Onda, da ne kvarimo!” ili diže palac uvis: “Bravo! Samo naprijed!”, naime, “kako si?” ne znači baš ništa.
Da bih prekinuo tu laž, odlučim jednog dana da stvarno, ali stvarno, ispričam kako sam onome ko me bude pitao. I evo ga, vidim ide mi u susret brzim korakom, očigledno se nekuda žuri. Dovikuje mi: “Zdravo, kako si?” i hoće da prođe, ali ja ga hvatam za rever jakne i počinjem da pričam.
Obavještavam ga da mi je donji pritisak sto dvadeset a gornji dvjesta, da me je uhvatio išijas, i to u desnu nogu… (otima se, ali ga ne ispuštam), što se tiče materijalnog stanja prezadužen sam, a niko ništa ne plaća; noćas me uhvatila gorušica, a i pas mi nije dao oka da sklopim jer je u blizini neka kučka u teranju, pa se uznemirio, prokišnjava mi krov i hoće da mi popišu stvari zbog neplaćenog poreza…
Najzad, on se otme i otrči kao bez glave. Kladim se da skoro neće nikoga pitati kako je.
Čovjek se ipak pokatkad zaželi da ga neko pita kako je i da ga to zaista zanima, ali to je danas nemoguće. Još jedino u najzabitijim selima ljude zanima kako su drugi. Susretneš seljaka na putu, nazove ti Boga i zastane, pa pita: Kako si? Kako familija, imaš li djece, jesu li ti živi roditelji, možeš li da živiš od svog posla i kuda si se uputio? I sve ga to zaista zanima!
Godinama se susrećemo sa komšijama, a ne znamo ni ko su, niti kako se zovu! Zujimo u liftovima licem u lice, a ne progovaramo ni riječi. Na ulici se ne pozdravljamo. U kakvom to svijetu živimo?
U moje susedstvo došla je baba iz nekog dalekog sela, da prezimi kod sina, majstora. Kako izađe iz kuće, pozdravlja sve koji naiđu:
— Dobar dan, kako ste?
Svi misle da je luda i zagledaju je sa čuđenjem. A ona je trenutno jedina lijepo vaspitana žena u Beogradu. “Šta je ovo, sine, niko ne otpozdravlja?”, pita me i ne može da dođe sebi od čuda.
“Kakav je ovo narod?” Ne umijem da joj odgovorim…
— Zdravo, baba! Kako si?
— A, eto, pomalo…
Mislim da bi svijet, kojim smo nezadovoljni, trebalo početi popravljati najpre od tog naizgled tako nevažnog pitanja “Kako si?”, koje je sasvim izgubilo smisao. Počnimo, dakle, da se zaista zanimamo kako su naši bližnji, saslušajmo ih pažljivo i potrudimo se da ih shvatimo. Možda je u tome izlaz.
