Žene su luda za njima i stavljaju ih svuda, na oči, usne, kosu, kolače, u pića…
Opsjednutost šljokicama leži u evoluciji.
Stručnjaci sa Univerziteta Gent proučavali su da li je privlačnost prema sjajnim predmetima nešto naučeno ili urođeno.
Otkrili su da djecu i odrasle više privlače sjajne površine i stvari nego one sa mat završnicom.
Fascinirala ih je činjenica da privlačnost proizilazi iz našeg primarnog nagona za vodom, što je logično jer se i sami većim dijelom sastojimo od vode bez koje nam nema života.
Kleopatra je pravila svoje šljokice od zelenog malahita, zlatnih listića i samljevenog oklopa skarabeja.
Šljokice koje su danas nama dostupne izmislio je Henri Ruščman tako što je 1934. godine samljeo otpadni metal i plastiku i sasvim slučajno dobio blještave čestice.
Šljokice su postale toliko popularne da ih danas možemo naći u svemu, ali imaju i jednu lošu stranu.
S obzirom da su napravljene od plastike ne mogu da se razgrade i time zagađuju okolinu.
Mogu se naći u rijekama, jezerima, a nije isključeno ni da ih pojedemo kada ih unesemo sa mesom ribe koju spremamo.
Sreća je u tome što se neki proizvođači okreću proizvodnji biorazgradivih šljokica koje su svakako bolji izbor od ovih štetnih.
