Nakon što je Nikola Špirić, potpredsjednik SNSD, na konferenciji za medije brojnim novinarima predočio krivičnu prijavu protiv aktuelnog ministra bezbjednosti u Savjetu ministara BiH, Dragana Mektića, podnesenu 1998. godine od prnjavorske policije zbog protivpravne dobiti ostvarene preprodajom nadgrobnih spomenika, asocijacija na kultni film “Maratonci trče počasni krug” bila je neminovna, rekao je u svom tekstu za Analitički forum Predrag Ćeranić, dekan Fakulteta bezbjednosnih nauka Univerziteta u Banjaluci.
Isto veče ministru Mektiću je ustupljen prostor na BN televiziji, a ministar se branio tvrdeći da tužilaštvo nije nikada povelo postupak na osnovu prijave koju su protiv njega podnijeli “revolucionari iz 97”.
Nikakvo čudo, od SDS-om okovanog pravosuđa u tim poratnim godinama, to se nije moglo ni očekivati. Tužilaštvo Republike Srpske te godine nije procesuiralo ni odgovorne za prisluškivanje predsjednice Plavšić, i opozicije tada neprikosnovenom SDS-u, iako je policija prikupila brojne i ubjedljive dokaze (magnetofonske trake sa nezakonito snimljenim razgovorima, izjave sa priznanjem odgovornih, kvlitetno obavljen uviđaj od istražnog sudije i dr.).
Službena zabilješka koju je na okolnosti preprodaje nadgrobnih spomenika sačinio tada komandir Mektić, pravdajući se da se morao snalaziti za ogrev potreban policijskoj stanici u Prnjavoru, je ipak priznanje počinjenog krivičnog djela.
Mektić u svojoj javnoj odbrani nije razlikovao Dan Republike od Dana pobjede sve dok ga voditeljka nije upozorila, a nije ni pokušao objasniti kako je prošao na psiho testu prilikom prelaska iz MUP-a u Obavještajnu službu Republike Srpske, jer mu Špirić spočitava da se na testiranju nije proslavio.
Odgovarajući na pitanje o listi lica i organizacija koja su u informaciji koju je Mektićevo ministarstvo dostavilo Komisiji za odbranu i bezbjednost pri Parlamentarnoj skupštini BiH, a čiji je sadržaj “procurio” na portal index.ba, označeni kao bezbjednosna prijetnja, ministar je bio više nego jasan.
Decidno je naveo da se radi o informaciji sa oznakom tajnosti i da u njoj nema fizičkih lica državljana BiH, te da je fizička lica (Dževad Galijašević i drugi) “dopisao” član Komisije za odbranu i bezbjednost Šemsudin Mehmedović, prepričavajući urednici portala sadržaj informacije.
Pravo je čudo kako Šemsina lista “državnih neprijatelja” nije bila duža i kako se na njoj nisu našli i drugi, poput Gorana Zubca, koji je kao direktor SIPA izdao nalog za Mehmedovićevo privođenje zbog sumnji za počinjene ratne zločine nad Srbima tokom 92. i 93. godine, kada je Mehmedović obavljao dužnost načelnika stanice javne bezbjednosti u Tešnju.
Ime Šemsudina Mehmedovića mediji su često isticali kao mogućeg nalogodavca za napad na predsjednika Vučića tokom komemoracije u Potočarima 2015. godine, jer je, navodno, želio da neredima naudi Izetbegoviću, s kojim se ubrzo i zvanično politički razišao.
Upravo su tim povodom Šemsini zemljaci, poput Almira Merdića, bili privođeni i ubrzo pušteni, a istraga se već godinama ne pomjera s mjesta.
Na ministru Mektiću je da u svom “počasnom krugu” pomogne istrazi. Odavanje sadržaja dokumenta sa oznakom tajnosti je krivično djelo, a ako je Mehmedović, kako ministar Mektić tvrdi, zaista taj koji je prekršio zakon, ponovo bi mu se lisice mogle naći na rukama.
Trčeći, Mektić je napravio kraću stanku tako što je navratio na protestni skup građana, koji je održan na Trgu Krajine u Banjaluci, a povodom smrti Davida Dragičevića.
Ministar je obećao svu potrebnu pomoć, a na Mektićevu ponudu javno se osvrnuo ministar MUP-a Srpske Dragan Lukač, navodeći da Mektićevo ministarstvo niti je nadležno, niti ima operativne mogućnosti da pomogne u smislu koji je pomenuo Mektić.
No, u skupljanju političkih poena ne biraju se ni sredstva niti propuštaju prilike, te je Mektić samo odmahnuo glavom i produžio dalje.
Nije reagovao na javno hvalisanje svoje stranačke kolegice Aleksandre Pandurević viber prepiskom Staše Košarca, a ništa mu nije značilo ni što je Pandurevićeva zaprijetila objavljivanjem mejl korespodencije javnog servisa RTRS.
Balkanska pravila su, valjda takva, nije važno ko je koga pratio i snimao, važno je jedino da li si uspio da dođeš do trake, prepiske, fotografije – bilo čega što može diskreditovati drugu stranu.
A tužilačka istraga, sudski nalog, pravila, zakonski propisi – ma hajte, molim vas, ko će se time zamajavati.
Mektićevu aktivnost pomno prate i podržavaju pojedini dobro podmazani i namazani domaći blogeri i portaldžije, inače doajeni pljuvačkog bh. novinarstva.
Ali, šta ćemo, Bosna je to, ne cijeni se ko radi, već ko žednog preko vode prevede. Trči Mektiću, trči! Do oktobarskih izbora, dalje nećeš moći!
