Dragan Miodrag (48) iz Prijedora dosanjao je svoj dječački san kada je postao vlasnik konja Cvitka.
Iako Dragan živi i radi u Švajcarskoj, dokazao je da se iskrena ljubav prema ljubimcu ne može ugasiti zbog daljine koja ih dijeli.
Za Srpskainfo ovaj ponosni vlasnik Cvitke, koja nosi ime po bijelom cvijetu na čelu, priča da je prije par godina nabavio konja, a iako živi 1.200 kilometara daleko od zavičaja ljubavi prema ovoj životinji ne nedostaje. Kaže da je Cvitka smještena u Orlovači kod Prijedora.
– U Domu za stare osobe radim 27 godina i dolazim kući u Prijedor u prosjeku tri puta godišnje. Tada posjetim Cvitku, koja dobije zasluženu pažnju – kaže Dragan i objašnjava da kada dođe sa puta prvo šta uradi posjeti svoju kobilu pa onda se pozdravlja sa svojim ukućanima.
– I da dođem noću otišao bih prvo kod nje i to sa šakom šećera, kao što i uvijek radim. Svako jutro kada krenem prema štali javim joj se, a ona rže jer zna ko se brine o njoj – priča Miodrag.
Navodi da je vlasnik i nekoliko automobila i motora koje je oduvijek želio, ali da je Cvitka, na prvom mjestu.
– Ona je meni kao kućni ljubimac. Niko je ne tuče, ona ne zna ni šta je motka ni kandžija. Imam konjska kola koja koristim samo da odemo do Garevaca i dovezemo travu. Nikakav teret nije osjetila – priča on. Dodaje da konj zahtijeva i veća novčana ulaganja.
O Cvitki je najviše brinuo Draganov otac, ali nakon njegove smrti od prošle godine, Dragan plaća ljude koji brinu o njoj i izvode je napolje.
– Nikakve koristi od nje nemam, ne doprinosi domaćinstvu, to je samo ljubav i zato je imam – ističe on.
Prisjeća se da su mu u djetinjstvu najdraže igračke bile razni konjići, te da je sa djedom odlazio na stočne pijace i vašare kako bi gledao konje.
Foto: Bojana Majstorović/RAS Srbija
– Nisam imao uslove da imam konja, dok nisam otišao u Švajcarsku. Nismo imali dovoljno zemlje u Garevcima, pa sam dokupio zemlju kako bi napravio štalu. Prije sedam godina našao sam u novinama da čovjek prodaje konja u Srpcu – priča Dragan.
Detaljno i sa puno entuzijazma prisjeća se kako se osjećao kada je otišao sa ocem u Srbac da gleda krda konja. Ističe da su mu nudili jednog konja, koji mu se nije svidio, ali da mu je Cvitka odmah privukla pažnju.
– Ona je bila u tom krdu, ali vlasnik joj je bio drugi mještanin. Ponudili smo mu da je proda nama i tek nakon 15 dana javio nam je da pristaje – prisjeća se on.
Dodaje da je Cvitka kao ždrebe ostala bez majke i da se bivša vlasnica sa njom opraštala sa suzama u očima.
Sada Cvitka ima 10 godina, a njena pasmina je hrvatski posavac. Draganova je želja da Cvitka jednog dana na svijet donese ždrebe. Priča da je konj prva životinja sa kojom se susreo u životu.
– Majka mi je pričala da su je ljekari uputili u bolnicu u Bihaću, gdje je mene rodila. Kada smo napuštali bolnicu, sjeli smo u fijaker sa konjima, jer tada nije bilo taksi vozila, i kočijaš nas je prevezao do Železničke stanice u Bihaću odakle smo vozom došli do Prijedora – priča Dragan.
Konji uzvraćaju ljubav
Dragan kaže da konji kojima se pruža ljubav i pažnja jednako vraćaju svojim vlasnicima. Zato ne podržava udaranje konja na štraparijadama. Priča da je Švajcarska primjer lijepog odnosa prema ovim plemenitim životinjama.
– Tamo imaju Domove u koje se smještaju konji o kojima vlasnici ne mogu više da brinu. Ima ih starih i preko četiri decenije i oni umiru prirodno. Eutanazija je zabranjena – priča Dragan.
