Ovaj tekst, pošto Frontal.SRB nije portal koji se primarno bavi sportom, posvećen je svima onima koji su „navijali za susjede“, a još više onima koji to nisu činili, jer su imali prečeg za tu rabotu.
Nismo pravili slavlje kada je vaterpolo klub iz Banje Luke deklasirao u finalu klub iz Sarajeva. Isto kao prije četiri godine, kada su pobijedili Neum i uzeli prvu titulu u prvoj sezoni vaterpolo lige Dejtonske Tvorevine u njenoj (četverogodišnjoj) istoriji.
Zašto?
Zato što sport, osim rođenjem stečenih preimućstava, te uslova koje je u stanju obezbijediti zajednica za bavljenje nekim od njih, najprije zavisi od duha. Od volje, želje, ili stranjski rečeno – motivacije. A motivacija za igru u reprezentaciji je ljubav prema svom narodu i državi.
Srpski narod je narod bez samopoštovanja. Koliko god za to u ratu i diplomatskom ratu bili krivi njegovi dušmani, toliko je u periodu mira i izgradnje za to, sama riječ kaže, kriv on sam. Odnosno oni koji ga vode.
Prva stvar koju bi Srbi u ratovanju na sportskim terenima trebali da pripreme, jeste određivanje prioriteta i premoćno finansijsko i medijsko pomaganje onih sportova koji nam donose medalje, a samim tim i prestiž i poznatost na međunarodnom borilištu. A to fudbal svakako nije.
TRI MORSKA SRBINA, TRI NJEGOŠA!
Još jedna stvar je presudna u tome što Srbija u vaterpolu pobjeđuje i Hrvatsku supijane Čokolinde, a u nogometu teško. Srbija ima tri imena: ANDRIJA PRLAINOVIĆ, DUŠAN MANDIĆ i NEMANJA VICO.
Svi su mogli igrati za antisrpsku Montenegro Don Mila Đukanezea, a nisu htjeli. Samo zahvaljujući njima se u Beogradu, tokom pobjedničkog slavlja, sa bine čuje i srpski jezik ijekavskog izgovora. Tako oni predstavljaju, ali ne i samo jezički, i Republiku Srpsku na svojim utakmicama. Pitajte se koliko će domaćih sportista, ovakvom politikom, radije biti prvi u BiH, nego posljednji na klupi u Srbiji?
U srpskom nogometu smo izuzetni. U stanju smo da odemo na Svjetsko prvenstvo i tamo nekoga pobijedimo posredstvom reprezentacije Srbije. I odmah da otkačimo sve koji bi bili pametni bespotrebe: nogomet je srpska riječ! Kao i rukomet. A i vaterpolo bi se mogao prozvati vodomet, prije nego što se neko sjeti da rukomet, usljed silnog patriotizma, počne nazivati u medijima hendbal. Jer, eto, to je srpska riječ. Taman kao i nogomet…
Dakle u nogometu smo među najboljim na svijetu – a u vaterpolu smo najbolji. U Evropi zlatni četiri puta za redom. Umjesto da posljednja pobjeda reprezentacije Srbije bude povod da se podsjetimo na uspjehe vaterpolo kluba iz glavnog grada Srpske, te mogućnost formiranja reprezentacije Srpske u u ovom sportu, u javnosti je ovo sve izostalo. (Možda im je zato mrežna stranica zastala u 2017. godini?)
Ne zato što je fudbal popularniji, jeste, već zato što nikog nije briga za bilo kakvom srpskom strategijom. Pa najposlije u sportu. Da je to tako, najbolje pokazuje da se posljednji trijumf banjolučkih Vidri desio prije svega 15 dana.
Kažemo Vidri, da se neko ne bi dosjetio besmislenog imena kao „Delfini“, budući da Srbija koja nema more, nema ni delfine. Mi predlažemo to ime, jer u našim rijekama ima štuka, ima somova, ima pastrmki; ali vidre ih ipak na kraju pojedu. Kao Delfini Barakude.
