Sudbina Srete Vučkovića iz Bijakovca kod Kozarske Dubice, zasigurno bi mogla biti inspirativna za mnoge ljude. Iako slijep, sam cijepa drva, kosi travu i radi sve fizičke poslove.
Sreto Vučković nastavnik je jezika koji je bez vida ostao 2003. godine. Sudbina ga je kaže iznenadila ali ne i spriječila u realizovanju svih životnih ciljeva. Nije se predao, već je odlučio upravo suprotno , snažno se suprotstaviti životnoj sudbini.
– Jednostavno da ne bih kukao, da ne bih naricao, nad svojom sudbinom nad svojim životom koji mi je toliko udaraca zadao ja jednostavno nastojim da se suprotstavim na svoj način. To je jedan od hiljadu udaraca u životu, uvijek nešto novo me pogodi – kaže Vučković.
Cijepanje drva samo je jedan od poslova koje ovaj nastavnik u penziji obavlja svake godine. Kaže da to radi bolje i od mnogih koji vide.
– Doduše ja ne vidim, ja moram napipati gdje je sjekira, gdje je panj, gdje je ćutak koji ću pocijepati napipam ga, stavim na panj. Nekad se desi malo da se i posiječem, nije strašno, ali jer recimo kad su one ploške sitnije iskoči sjekira iz ploške i malo po prstu. Malo zaraste i nastavljam dalje, kao da se ništa nije dogodilo – priča Vučković za Dnevnick.com.
Sreto Vučković kaže da nikada nije klonuo u životu, uvijek ustaje, bori se i nastoji da ide naprijed. Svaki dan u prosjeku prepješači desetak kilometara.
– Odem po mlijeko tri kilometra u jednom pravcu , štap i polako idem gdje mi je poznato, gdje mi nije poznato ne mogu se kretati, bez štapa ne mogu nigdje. Cijepam drva, odem trklju za grah odsjeći, odem kočiće za paradajz usjeći, mogu mnogo toga oko kuće raditi, krčiti, sjeći živicu, pokositi – priča Vučković.
Gubitkom vida, Sreto je dobio novu inspiraciju, koja ga je natjerala da se u potpunosti posveti književnosti. Napisao je knjigu “Ploska” a nedugo za njom i zbirku od 28 pripovjedaka – “Pomračenje sunca” obe knjige nekoliko puta su nagrađivane.
– Da ne bih uzeo konopac i objesio se od zla, ja jednostavno tražim način kako da se borim i našao sam, riješio sam da pokušam da pišem. Da sam uspio spasiti vid vjerovatno nikad ne bih postao pisac, u svakom zlu ima nešto dobro – priča Vučković.
Sreto za sebe kaže da nikada u životu nije bio kukavica. Za sve ljude ima poruku.
– Neki ljudi stare kao cipele, a neki kao zlato. To govori da sve zavisi od čovjeka, od toga koliko je on spreman da se žrtvuje i da se bori u životu da ne klone pred prvom nedaćom – ponosno ističe ovaj penzionisani nastavnik koji uskoro najavljuje i nove radne projekte.
