„Uči sine, biće para!“ Ko se još sjeća „Lajanja na zvezde“ Milovana Vitezovića! I priče o sinu studentu, koji je od oca tražio novac, a otac mu stalno odgovarao: „Uči, biće para!“ Sin nije imao pojma da je dosjetljivi tata novčanice sakrio u udžbenik, koji student mjesecima nije ni otvorio.
Ko još danas ovako vaspitava djecu! Malo ko, jer rijetki su i roditelji i djeca koji se hvataju knjige. Nema se kad. Valja zaraditi koru hljeba, ali valja i ispratiti ko je koga i zbog čega u rialitiju, koja je pjevaljka pokazala sisu i kako se pajserom i utokom dijeli pravda. A ako roditelja u tom poslu omete dosadni potomak, zapitkujući ga svašta, ili čak tražeći da se tata i mama igraju s njime, eto instant rješenja: ili ga mlatnu po guzi, ili mu tutnu u ruke tablet, da gleda crtane filmove u kojima se otkidaju glave.
A kad potomče krene u školu, roditelji mu pišu zadaću, jer nemaju vremena da mu objasne gradivo, ni živaca da ga natjeraju da preuzme odgovornost za svoje obaveze. Svađaju se s učiteljima koji mu ne daju peticu, iako „sve zna“. Uzimaju kredit za (pre)skupe patike, da „ima kao i druga djeca“.
A u toj školi potomče se možda i ne osjeća dobro, ali kome da to kaže, kad mama i tata jedva stignu i zadaću napisati, učitelj se zadeverao matematikom, a pedagog je ona teta kod koje se ide samo po kazni.
A kad se roditeljima požali na mangupa, koji mu se pred cijelim razredom ruga da ima velike uši ili ružan ranac, opet stiže instant odgovor: „Udri sine, nemoj da ja idem u školu da zavodim red!“
