Tužilaštvo BiH poručuje da je, van svake sumnje, dokazalo da je ubistvo 12-ogodišnjeg Slobodana Stojanovića, u ljeto 1992. godine u zaseoku Bajrići kod Zvornika, počinila Elfeta Veseli, pripadnica Diverzantskog voda združenih jedinica muslimanske vojske. Zbog nesprečavanja zločina, a kasnije i nekažnjavanja, odgovoran je njen pretpostavljeni Sakib Halilović, komandant Voda. Završne riječi odbrane planirane su za 29. mart.
Rezimirajući jednoipogodišnje suđenje “ženi monstrumu”, kako su je i saborci ranije zvali, Elfeti Veseli i njenom komandantu Sakibu Haliloviću Kibetu, tužilac Miroslav Јanjić dokazima je sklopio mozaik monstruoznog ubistva, u život tek zakoračilog, 12-ogodšnjeg Slobodana. Svesrdnu pomoć pružili su mu saborci i sunarodnici optuženih. Neki opisujući viđeni zločin, neki pak prepričavajući kako im je optužena zločinka ubistvo i sama priznala. Čak i oni drugi svjedoci odbrane u instruisanom pokušaju da optužene zaštite, instant amnezični i obnevidjeli – znali su sami sebe da demantuju i nehotice krivicu optuženih da potvrde.
Svjedok “S1”, očevidac, opisao je jezivi zločin nad dječakom.
– Elfeta je stajala sa dječakove lijeve strane. Držala ga je za kosu. Izvadila je nož sa crnim koricama. Podigla mu je glavu i povukla nož ispod vrata. Dijete je počelo da krklja. Vidio sam i da krv ide, šiklja… Kad je neko od prisutnih vojnika pitao “Šta to uradi?”, ona je izvadila pištolj, duga devetka, prislonila mu na glavu i pucala, jednom ili dva puta, ne znam. Okrenuo sam glavu, nisam više mogao da gledam.
Vidio je svjedok – muslimanski vojnik, i Halilovića. Tek nekoliko metara udaljen, na ubistvo dječaka nije se ni “osvrnuo”. Navode zaštićenog svjedoka, koji je u borbama protiv srpske vojske ostao bez brata i nekoliko članova porodice, i čija je rodbina, tokom svjedočenja preživljavala golgotu prijetnji i premlaćivanja – prvo obdukcionim nalazom iz 1993. godine, a potom i svjedočenjem u sudnici, potvrdio je patolog Zoran Stanković. Opisivao tragove noža ili mačete na unakaženom tijelu i prostrelnu ranu na, od tijela odvojenoj, glavi. I pronađeno nago dječije tijelo umotano u plavi radnički kombinezon. A upravo nagog Slobodana u modricama, posljednji put vidio je “Kibetov diverzant” Fahrudin Demirović “Gumeni”.
– Bio je smješten u ćošak, go bez odjeće, drhtao je, pretučen – svjedočio je Demirović.
Svjedočio je “Gumeni” i kako su o Slobodanovoj sudbini vijećali u “Kibetovoj komandi”. Prethodno je ovaj svjedok sa Halilovićem i Veselijevom u hrvatskim Našicama prošao višednevnu ratnu obuku. Zajedno i u Kamenicu došli! I Mustafa Tučić, posvjedočio je kako mu je Veselijeva sama, nekoliko mjeseci kasnije, u Tuzli, priznala da je ubila dječaka.
O zločinu Veselijeve u Tuzli je čuo i Ninko Sember, lokalni automehaničar. Dok je popravljao automobil Kibetovim diverzantima, oni su prepričavali Elfetin “podvig”. I druge kockice u ovom monstruoznom zločinu posložene su, prije svih, Halilovićeva komandna funkcija, specijalni diverzantski zadaci na probijanju koridora, i bukvalno “vlasništvo” nad dječakom dok je u zarobljeništvu bio. O tome su između ostalih govorili oficir Ferid Hodžić, tadašnji komandant Združenog štaba, potom Dževad Hodić koji je i sam, prošao obuku u Našicama i bio Kibetov “diverzant”. Baš kao i Omer Đulbegović.
Posebne šarene, maskirne uniforme Kibetovih diverzanata, među kojima i Elfeta, opisivali su i drugi. I naoružanje koje su po Kamenici nosali, a kojeg je manjkalo ostalim vojnicima, teritorijalcima. Halilović pušku pumparicu sa preklopnim kundakom. Prepričavali diverzanti kako su baš od Halilovića dobijali dozvole za dopust, naredbe za akcije, direktne i posredstvom kurira. Neki drugi kako je baš Halilović bio karika prema komandantu tek formiranog Tuzlanskog korpusa Željku Knezu.
– Smatramo da je Tužilaštvo van svake razumne sumnje posmatrano u čisto pravnom smislu dokazano da su Halilović Sakib i optužena Elfeta Veseli počinili krivično djelo koja im se stavljaju na teret – tvrdi tužilac Miroslav Јanjić.
Priložio je tužilac i materijalne dokaze – od ratnih novinskih članaka o Elfeti Veseli kao specijalnom diverzantu, preko, sa oznakom Haškog tribunala, spiska Diverzantskog voda, iz jula 1992. godine u kojem je Sakib Halilović komandant Izviđačkog voda, a Veselijeva “izviđač”. Na spisku i već spominjani svjedoci Demirović, Hodić, Đulbegović.
No, odbrana je ipak “dokazivala” nedokazivo. Uz pomoć svojih svjedoka koji su gotovo identično odgovarali, na još nepostavljena pitanja. I koji su u jeku ratnih dejstava i u okruženju srpske vojske, “evoluirali” u vatrogasce, humanitarce ili čak “zavodnike djevojaka” sa mitraljezom. Oni su u svom imaginarnom scenariju, optuženim zločincima dijelili uloge bolničara, humanitaraca, kuvara.
