Da bi privukle nekoliko glasača ili formirale skupštinsku većinu, političke partije u svoje redove primaju i ljude koji su potpuno izgubili politički identitet mijenjajući dresove gotovo svake sezone.
Pod već poznatom parolom „Oprostite mi moju prošlost“ političari stranačke dresove mijenjaju toliko često da je to postalo uobičajeno.
Ovaj fenomen se, kažu stručnjaci, toliko ustalio da smo mogli vidjeti prelazak ljevičara u potpuno desničarske partije, kao i političare koji su ih promijenili i po pet, šest puta.
Imali smo čak i čuvene „letače unazad“, odnosno ljude koji su napuštali partije, pa im se kasnije vraćali.
Ništa nije nemoguće
Da ništa nije nemoguće pokazao je i posljednji primjer na relaciji DNS-Sloboda-DEMOS. Trojica banjalučkih odbornika na kraju su se vratili ljudima zbog kojih su i napustili DNS i osnovali svoj klub. Oni su sada ušli u DEMOS, dio DNS sa kojim su bili u sukobu.
Budimir Balaban, Milenko Jaćimović, Nedeljko Šibarević, Ognjen Tadić, Marinko Umičević, Vojin Mitrović, Nikola Špirić samo su neki koji su, kako stručnjaci slikovito objašnjavaju, politiku shvatili kao fudbalsku karijeru, i tokom sezone mijenjali dresove.
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija
„Ko gubi ima pravo da preleti“ je već dobro poznata parola. To da im nije bitno ko je na vlasti, u kojoj će partiji biti i koja je ideologija u pitanju pokazali su brojni primeri, pa se postavlja pitanje zašto političkim partijama trebaju takvi ljudi.
Politički analitičari i ostali stručnjaci objašnjavaju da postoji nekoliko razloga koje političke partije stavljaju ispred ugleda i principa same partije.
Osveta konkurenciji
Da je ova pojava jako zanimljiva za proučavanje saglasan je politički analitičar Velizar Antić. On smatra da je u osnovi razlog zašto stranke primaju ljude bez principa taj što misle da tako štete političkoj opciji iz koje su oni otišli.
– Oni misle da na taj način pokazuju moć i štete drugoj strani. Međutim, mislim da oni više štete sebi, jer to ostavlja posljedice u stranci na duži rok. Oni dugogodišnji članovi se bune što ljudi koji su tek došli dobijanju neke rukovodeće funkcije u stranci ili preko stranke – objasnio je on, naglašavajući da to nikako nije dobra politika na duži rok, ali za sada to kod nas očigledno funkcioniše i vjeruje da će se nastaviti.
Glasovi
Dok god je političar aktivan to znači da ima svoje birače, znači da neko glasa za njega. S obzirom na to, strankama je potreban svaki glas, pa ih zato rado primaju u svoje redove. Doktor političkih nauka, Vlade Simović, dovođenje glasača u novu partiju smatra jednim od glavnih razloga.
– Prvi razlog je taj što dio tih izabranih predstavnika vuče dio glasova što samim tim potencijalno može da donese i glasove onoj političkoj opciji koja ih prima u svoje redove – naveo je Simović.
Skupštinska većina
Skupštinske većine su bitan cilj mnogima. Jednima da je imaju, a drugima da budu dio njih; upravo zato obje strane pristaju na ove transfere.
– Prelazi se najčešće vrše u parlamentima i usko su vezani za formiranje skupštinskih većina. Praktične su prirode, otvaruju se neki ustupci i tako se stvara obostrani interes i korist, kako onima koji prelaze iz jedne u drugu opciju tako i kod onih koji koja na taj način profitiraju ostvarujući veću moć u parlamentu – objašnjava Simović.
Stručnjaci objašnjavaju da je novac jedan od bitnih faktora.
– Treći razlog može da bude finansijske prirode. Stranke traže određene kandidate koji su finansijski moćni i imaju iza sebe određene privredne potencijale i mogu biti dobri finansijeri političkie partije. Upravo zato se partije bore za takve ljude – objasnio je Simović.
Simović: Treba nam sistemsko rješenje
Simović smatra da je u svemu ovome najbitnije pitanje kako izabrane političare učiniti odgovornijim prema onima koji su ih izabrali. To je, po njegovom mišljenju, moguće izmjenom izbornog zakona.
– U Republici Srpskoj je moguće uvesti većinski izborni sistem dvokružnog tipa, gdje bi Srpska bila podijeljena na 83 izbore jedinice koje su jednomandatne i u kojima se izbor poslanika vrši dvokružnim sistemom glasanja – objašnjava on.
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija
Vlade Simović
Dodaje da bi, prema njegovim računicama, svaka od njih imala oko 17.000 glasača.
– Na taj način je moguće ostvariti veću prisnost između glasača i izabranih predstavnika. Pošto se ide kroz dvokružni sistem glasanja i pošto se bira jedan poslanik u jednoj izbornoj jedinici time se ostvaruje veća veza između izabranog predstavnika i njegovih glasača. U takvom izbornom modelu poslanik manje zavisi od moći partije, a mnogo više od svoga statusa kod birača u izbornoj jedinici. U većinskom izbornom modelu poslanici su svjesni da direktno zavise od birača u svojoj izbornoj jedinici i da im je u procesu njihovog izbora neophodno da se oko njih postigne širi birački konsenzus. Zbog svega toga oni refleksno počinju da se odgovornije ponašaju prema biračima koji su ih izabrali. Time se otvara put ka ozbiljnijoj i konsolidovanijoj demokratiji – precizirao je Simović.
Zaključuje da bi se sa tim sistemskim promjenama stvorio stabilniji i funkcionalniji parlament i daleko veća odgovornost parlamentaraca prema svojim biračima.
