Strip “Nacistički zombi” radi već šest mjeseci. Radnja je smještena u 1945. godinu kada NJemačka već gubi rat i Hitler u svom posljednjem pokušaju naređuje plan “Z”
Piše: Katarina PANIĆ
Dječak Ivan Matanović /14/ iz Prijedora pasionirani je ljubitelj i crtač stripa i ovih dana završava svoj prvi ozbiljniji poduhvat – trilogiju “Nacistički zombi”, za koju vjeruje da će naći put do izdavača.
Ivan je već sa dvije godine počeo da crta treću dimenziju. Otac mu je objasnio prostor i tako je brzo i lako to shvatio da više uopšte nije crtao dvodimenzionlno. U školi kažu da bolje crta “golom” rukom nego druga djeca uz pomoć pribora.
Već sedam godina Ivan pohađa časove u školi crtanja i slikanja akademskog slikara i predsjednika Udruženja likovnih umjetnika Prijedora Borisa Eremića.
Stripove je počeo crtati kad je kao mali boravio kod bake i dede, a deda mu kupovao papir. NJegovi najbliži kažu da ima takvu pažnju i koncentraciju da crtati može satima.
Ivan priča da strip “Nacistički zombi” radi već šest mjeseci i da je priču smislio inspirisan video igricama, stripovima i filmovima koje je kombinovao sa svojim idejama.
Radnja je, ističe on, smještena u 1945. godinu kada NJemačka već gubi rat i Hitler u svom posljednjem pokušaju naređuje plan “Z” koji priziva mrtve u rat, ali se prethodno moraju naći i spojiti četiri dijela jedne relikvije.
“Međutim, Nijemci gube kontrolu nad zombijima i nastaje invazija ovih stvorenja. Amerikanci šalju tim sastavljen od američkog snajperiste, sovjetskog vojnika, njemačkog naučnika koji proučava drevne relikvije i njemačkog oficira da zaustavi zombije”, pripovijeda Ivan i dodaje da ne može otkriti više detalja dok strip ne bude objavljen.
Pokazuje tablu stripa i pojašnjava da grafitna olovka ne može da se štampa, pa će sve preći ili tušem ili tankim flomasterom, a nastavnik Boris će mu pomoći oko naslovnice i oko traženja izdavača. Prilazi nastavniku i pokazuje mu skice za naredni strip “Šturmtrupen” koji govori o usponima, padovima i komičnim situacijama jedne njemačke jedinice u kojoj je jedan Italijan.
“O, pojednostavio si crtež. Bićeš ti strip autor, tu nema priče”, govori mu Eremić.
Eremić kaže za Srnu da je Ivan posebno dijete – čudo od djeteta i da kreativnu djecu treba podržati.
“Fascinantno je da dijete tih godina ima takav kontinuitet u radu da pravi strip od stotinu strana, da u glavi ima čitavu priču, razrađene likove, tematiku i atmosferu i da njegov rad ima sve elemente stripa”, navodi Eremić i dodaje da će objavljivanje stripa za Ivana biti ogromna radost.
Ivanova mama Slavica kaže da on traži pažnju, da traži da se razgovara i da se sluša, zatim da mnogo zna i da ga mnogo šta zanima, te da ga je teško pratiti, a da ono što ga najviše interesuje prelazi u opsesiju. Osim stripa, Ivanova opsesija je i Drugi svjetski rat.
“Jedan nastavnik mu je rekao da izgleda da on ne zna samo još imena vojnika koji su učestvovali u Drugom svjetskom ratu. NJegova mlađa sestra traži sobu za sebe, jer ne može više da gleda sve te šljemove, uniforme, Titove slike i puške”, priča Slavica.
NJegov otac Goran Srni kaže da je Ivan, dok je bio mlađi, bio zaluđen vozovima. Kupovali su mu igračke i makete vozova, stalno je tražio da ga vode na željezničku stanicu u Prijedoru u vrijeme dolaska i odlaska vozova, putovali su na Mokru Goru da se vozi Šarganskom osmicom, birali smještaj u nekadašnjim zgradama željezničkih stanica pretvorenim u motele da bi, kad se probudi, prvo što vidi bio voz, a s jednim mašinovođom, poznanikom svojih roditelja, formirao je kompoziciju.
“A onda smo mu prije četiri godine dali da pogleda film `Valter brani Sarajevo` zbog voza `Ćire` na pruzi Višegrad – Sarajevo. Otkad je vidio tu eksploziju voza, ne jenjava njegovo interesovanje za Drugi svjetski rat. Trotomnu enciklopediju jednog holandskog izdavača pročitao je na raspustu i od tada `guta` sve što se toga rata tiče, uglavnom kroz knjige, filmove i strip”, rekao je otac Goran.
Kao što poznaje istorijat željezničkog saobraćaj do u detalje, tako poznaje i Drugi svjetski rat. U početku je njegovo interesovanje bilo ograničeno na ovdašnje prostore, a zatim se širilo dalje i dalje i na kraju zaokružilo s Pacifikom.
Kada je bio treći i četvrti razred nastavnici istorije su ga pozivali da drži predavanja učenicima sedmog i osmog razreda.
“Tražio mi je da mu kupim detektor za metal da ide po Kozari tražiti šljemove. Kada smo gledali film `Dankirk` rekao je da je greška što su u kadru valovi jer ih prilikom stvarnog iskrcavanja nije bilo. Poznaje odlično bitke, stretegije i vojskovođe”, govori Goran.
Sjeća se da je u početku Ivan pridavao više pažnje disciplini i duhu njemačke vojske, a da danas to više ne želi ni priznati, nego mu je Sovjetski savez na prvom mjestu.
“Zbog te svoje rusofilije počeo ga je zanimati istorijat komunističkog pokreta. Sad je pročitao i Manifest Komunističke partije. Kaže da će u Moskvi studirati. Engleski govori perfektno, a njemački izbjegava jer ga poistovjećuje s Hitlerovom ideologijom. Ali, nedavno ga je pohvalila i nastavnica njemačkog jer je jedini u odjeljenju znao ko je Ana Frank”, navodi Ivanov otac.
