Ako je moguće živjeti bez srca, onda je moguće i bez crkve. Ali, do bezbožnika ne može doprijeti ni ovo čudo svetog Vasilija. Takva vlast neće povući zakon, pa šetali do dogodine
Piše: Bećir Vuković
Dobio sam nekoliko primedbi zato što sam pozdravio dolazak predsjedika Srbije Aleksandra Vučića u Crnu Goru. Međutim, nikako da se sjetimo, da je najvažnije, što je pitanje položaja Srba u Crnoj Gori – prešlo granice Crne Gore – ne samo administrativne – nego se pitanje položaja Srba u Crnoj Gori – internacionalizovalo – i, doprlo do svake srpske duše širom svijeta.
Internacionalizacija srpskog pitanja u Crnoj Gori, nešto je najvažnije što se desilo u novijoj istoriji Crne Gore, i ne samo od vremena vladavine ove nenarodne vlasti. Cijeli proces u vezi posjete predsjednika Srbije, i njegova riječ o položaju Srba u Crnoj Gori, osnova je okretanja matice Srbije prema srpskom narodu u Crnoj Gori.
Makar u ovom trenutku, uzaludno je razdvajati politiku i istinu. Nemam namjeru da dalje komentarišem razloge te bojazni. Usput, ostavljam primedbe za doradu tokom šetnji.
Ako je moguće živjeti bez srca, onda je moguće i bez crkve. Ali, do bezbožnika ne može doprijeti ni ovo čudo svetog Vasilija. Takva vlast neće povući zakon, pa šetali do dogodine.
Ali, šta i da vlast povuče sporni zakon, da li bi silni narod koji je izašao na ulice crnogorskih gradova, da li bi se – zadovoljan – srećan, i ispunjen – vratio kućama. Pitanje je, na koje, na kraju – neko mora odgovoriti, naročito oni sa plitkim, sebičnim, i dnevno političkim potrebama, i primedbama.
Kad se vrati kući sa takozvane mirne šetnje, opet ga na stolu čeka – prazni tanjir. Pomoli se, i smrznut, i gladan, legne, u lednu postelju.
Ako tolike mase na crnogorskim ulicama i trgovima, svjedočimo samo čulima, onda izvodimo pogrešne zaključke. Dok nije kasno, što prije odbaciti slična svjedočenja. Od svih beseda i govora, zapamtio sam samo dvije proste rečenice vladike Grigorija. „Ovo je stvar između vas, i Boga. Nije važan tu ni jedan čovjek.“
Ako jednu obmanu (recimo – obmanu), zamijenimo drugom, ništa nismo dobili. Isto je u svakom slučaju. Ne smijemo se samoobmanjivati, ili u opštem smislu – obmanjivati. Sloboda nije samo – vjerska sloboda..! Kako god, ovaj trenutak posjeduje i neki civilni čin.
Zakon o slobodi vjeroispovijesti ima takvu snagu, da može povući, usisati i sva druga pitanja diskriminacije Srba u Crnoj Gori. To se mora shvatiti, i iskoristiti. Kako. Odgovoriće odgovorniji od mene.
Oni koji se sporo prilagođavaju istini, teško nađu pravi put. Takvi kao da su uvijek u procesu involucije. Prije povjerujete u nekakav animizam, nego u slična rasuđivanja.
Samo – da ne ispadne – da je neko u krizi radi naroda.
Zar i prije usvajanja zakona o slobodi vjeroispivijesti, isti narod nije bio stavljen van svakog zakona. Eventualnim rešavanjem zakona, ne rešavaju se sva pitanja obespravljenog srpskog naroda u Crnoj Gori. Onda, ne stoji definicija kako su ovo samo – mirne šetnje građana. Radi se o prividno mirnim šetnjama…
Ma kakav drugi odgovor dali na ovo pitanje, prilično je očito da neko nije u pravu. S tim, da je narod krenuo da dokaže da je u pravu. Ako tako ne shvatamo cijelu situaciju, onda je ovaj narod još daleko od obale.
Ni prije zakona nismo znali za bilo kakvu slobodu Srba u Crnoj Gori. Da bi, tek, na kraju, na dnevni red stigao i zakon o vjerskim slobodama. Čini se da je važno podsjetiti i na redosled obespravljivanja srpskog naroda u Crnoj Gori. Ko hoće da se bavi istinom, sve je važno, pa i redosled.
Neko je rekao da smo dotjerani do zida – da smo leđima prislonjeni uz zid crkve – i da nemamo kud dalje. Ali, sto godina su nas tukli po portama crkvi, kamenovali, i ubijali. U porti su i grobovi predaka koji su ginuli za vjersku, i svaku drugu slobodu.
Kako, i na koji još način usmjeriti energiju pobunjenog, osiromašenog, obespraljenog srpskog naroda u Crnoj Gori. Kako pronaći još neki dodatni kontakt sa narodom.
Narod je isto što i prirodna pojava. Narod se događa. Taman, kao oluja, ili poplava.
Ako pred zahtjevima najmanje 100. 000 građana, koji svake noći traže od režima da povuče zakon, ne padne vlada – šta se uradilo. Onda nam nikakav, i ničiji odgovor nije potreban.
