Od umjetničke porodice i fakultetski obrazovanih roditelja, preko Arkanove Garde, do organizovanog kriminala i hapšenja – ukratko tako bi mogao da glasi opis porodice Luke Bojovića, stasalog na plodnom tlu koje su godinama prije toga utabavali pripadnici zemunskog klana. Danas važi za jednog od najopasnijih kriminalaca koje je Srbija izrodila, a priča koja je pratila njegovu prodicu ravna je filmskom scenariju.
– Ako je kriv, neka mu bude prokleto deveto koljeno – rekao je nekadašnji direktor Beogradskog zoološkog vrta Vuk Bojović u jednom od posljednjih intervuja pred smrt za Nedeljnik, aludirajući na svog sina Luku, koji je već tada uveliko bio okarakterisan kao najveći kriminalac u Srbiji.
Vjerovao je da njegov sin nije onakav kakvim ga javnost predstavlja, ponajmanje mafijaš svjetskog glasa, već da je po srijedi sukob koji je prgavi mladić imao sa vlastima.
Porijeklo
Vuk je u braku sa slikarkom Anđelkom Bojović dobio dva sina, Nikolu i Luku i kćerku Mariju. Nekoliko godina prije smrti 2014., ostavio je Anđelku i otišao sa drugom ženom, sa kojom je kasnije dobio još jednu nasljednicu. Očajna Anđelka je tugovala za njim i nikada nije prihvatila odlazak, čak se i kasnije predstavljala kao njegova supruga.
U to vrijeme i Luka Bojović se okrenuo ulici. Prvu krivičnu prijavu dobio je u svojoj 17. godini, ali je zahvaljujući uticajnom ocu, ona završila u fioci. U međuvremenu, Luka se pridružio Arkanovoj Srpskoj dobrovoljačkoj gardi i poznanstva koja je sklapao ratujući biće presudna u njegovoj kriminalnoj karijeri. Neki i danas pričaju da ga je u Arkanovu Gardu poslao upravo otac Vuk, želeći da se prgavi mladić smiri. Njegov angažman u Gardi ispostavio se kao odskočna daska sa kriminal.
“Prigrlio” odbjegle zemunce
Nakon što je policijska akcija “Sablja” počistila ovdašnje kriminalce poslije ubistva premijera Zorana Đinđića, veliki broj njih pobjegao je u inostranstvo, a po povratku u rodnu Srbiju dočekao ih je Luka Bojović, zbog čega ga danas nazivaju vođom zemunskog klana, ili makar onog što je od njega ostalo.
I danas se priča da je Milorad Ulemek Legija, Arkanov i Bojovićev prijatelj i pokrovitelj zemunaca, bio spona koja je dovela do kriminalnog uspona Luke Bojovića 2003. godine, posle “Sablje”. Policija je u to vrijeme tragala za nekolicinom odbjeglih pripadnika zemunskog klana, ali pošto su oni uvijek nekako uspjeli da izmaknu organima reda, postalo je jasno da im neko pruža odličnu logistiku. Ali, ko?
Odgovor na ovo pitanje Srbija je saznala od tadašnjeg ministra policije Dragana Jočića, koji je 2007. prvi javno objelodanio da je novi šef nasljeđenog zemunskog klana upravo glavni akter ove priče, Luka Bojović.
Vuk Bojović, u to vrijeme direktor ZOO vrta, optuživao je ministra za medijski linč njegove porodice. Međutim, da je Jočić bio u pravu pokazalo se 2010, kada je u Zagrebu došlo do sukoba dvojice odbjeglih zemunaca, Sretka Kalinića i Miloša Simovića. Simović je u obračunu ranio Kalinića, koji se zatim pojavio u zagrebačkoj bolnici i predao se tamošnjoj policiji.
Uslijedilo je odmah i hapšenje Simovića, a zatim su na osnovu svjedočenja Kalinića počela da isplivavaju zlodjela klana pod vođstvom Bojovića. U tom trenutku, on je već bio van radara srpske policije, jer se sa suprugom Barbarom i djecom preselio u Španiju, piše Blic.
Već 2012. godine dolazi do hapšenja vođe opasne organizovane kriminalne grupe o čemu su pisali svi svjetski mediji. I dan danas na interenetu se može pronaći snimak španske policije kako upada u Bojovićev stan, pronalazi novac i oružje, a zatim ga odvodi. Na snimku se vidi i Bojović kako, dok ga odvode sa lisicama na rukama, šalje poljubac u kamere. Jasna poruka iz mafijaškog slenga: “Nema priče sa policijom”.
Foto: RAS Srbija
“Nosotros somos soldados”, uzvikivao je na, kako su ocijenili izvještači španskog El Paisa, vrlo korektnom španskom jeziku, pravdajući se da su njegovi pajtosi zapravo vojnici, a ne kriminalci.
U Srbiji je za to vrijeme protiv njega pokrenut sudski postupak zbog ubistva Branka Jeftovića Jorge i pokušaja ubistva Andrije Draškovića i Zorana Nedovića Šoka, sva počinjena u ime osvete za ubistvo Arkana. Za ova ubistva je Luka Bojović pravosnažno oslobođen, baš kao što je oslobođen i za ubistvo Milana Jurišića koga su zemunci na brutalan način likvidirali u Valensiji, isjekli i u mašini za meso samljeli njegovo tijelo.
Poslije Lukinog hapšenja u Španiji, Vuk se razbolio, a o njemu je najviše vodila računa kćerka Marija.
Nestanak Slobodana Radonjića i rat sa porodicom Šaranović
Nestankom Slobodana Radonjića u Baru 2009. Luka Bojović je duboko zagazio u sukob sa porodicom Šaranović, braćom Branislavom i Slobodanom. Poslije nestanka Radonjića, Slobodanovog i Branovog kumčeta, za koga se pretpostavlja da je ubijen po nalogu Bojovića, ubijeni su i Slobodanov otac Danilo i Branislav Šaranović, koji su u samostalnoj istrazi Slobodanovog nestanka, došli na trag Bojoviću.
Nakon što je Brano ubijen, njegov rođeni brat Slobodan, vlasnik velikog broja mjenjačnica i kazina u tom trenutku, objavio je na plakatima širom grada da će svako ko donese bilo kakvu informaciju o Branislavovim ubicama dobiti nagradu u iznosu od milion evra. Vrtoglava suma nikada nikome nije uručena, a svjetlo sumnje palo je Bojovića, čime je “kocka bačena” u krvavom ratu dvije porodica, gdje će životi biti košeni po sistemu “oko za oko”.
Pošto nije mogao da dođe do Luke, Šaranović se okomio na njegovog rođenog brata Nikolu po sistemu krvne osvetne, odnosno “brat za brata”. Iako mladić koji “ni marava ne bi zgazio” navodno nije imao nikakvih dodirnih tačaka sa kriminalom (osim, jelte, rođenog brata), ubijen je u kriminalnoj sačekuši u Beogradu, 2013. godine. U to vrijeme starao se o bolesnom ocu Vuku i krenuo je u prodavnicu, a na putu do tamo čekali su ga napdači.
Već 2014. Šaranović je uhapšen u Crnoj Gori zajedno sa Ratkom Koljenšićem, zbog sumnje da je naručio Nikolino ubistvo, ali je nakon pritvora pušten na slobodu. Ubijen je u Budvi, 2017. godine, a policija ovo ubistvo ni do danas nije rasvijetlila.
Odlukom Apelacionog suda u Beogradu, početkom ove godine, pravosnažno je osuđen na 30 godina zatvora Miloš Delibašić kao organizatora kriminalne grupe čiji su pripadnici ubili rođenog brata Luke Bojovića.
Miloš Delibašić je inače rođak porodice Šaranović, a članovi njegove grupe osuđeni su na zatvorske kazne od 17 do 35 godina. Saša Cvetanović je osuđen na 35 godina zatvora kao direktni izvršilac ubistva Bojovića, a Ratko Koljenšić na 30 godina zatvora.
Koliko je uticaj Luke Bojovića bio jak govori i podatak da je u narednim godinama bio povezivan sa najtežim krivičnim djelima širom svijeta, od ubistava i pokušaja ubistva, do međunarodnog šverca vrtoglavih količina droge.
Njegov čovek za Crnu Goru, njegova desna ruka, Luka Đurović, bio je na čelu barskog klana, koji je u tom trenutku bio možda i najmoćniji u Crnoj Gori, a poginuo je u sumnjivoj saobraćajnoj nesreći oktobra 2013. Đurović je navodno bio glavni akter Radonjićeve otmice, mada to nikada nije dokazano.
Hapšena i majka Bojovića
Nakon što su joj sina Nikolu ubili, a Luku uhapsili, a bivši muž joj preminuo poslije teške bolesti, Anđelka Bojović, inače slikarka, profesorka, čak i dekan Fakulteta likovnih umetnosti, na kom je upoznala Vuka u studentskim danima, prvo je krenula putem svojih nasljednika. Uhapšena je sa Matijom Bojovićem, sinovcem svog bivšeg supruga, zbog sumnje da su pripemali ubistvo Ratka Kolješnića.
U automobilu u kome su uhapšeni, policija je pronašla fotoaparat sa slikama Koljenšićeve kuće, a pretresom Matijine kuće i vikendice i arsenal naoružanja. Oboje su negirali krivicu na saslušanju, a Anđelka je ispričala da je samo željela da vidi kako izgleda kuća ubice njenog sina.
U braku sa Vukom dobila je i kćerku Mariju, koja se nije previše medijski eksponirala, ali je zato često vodila postupke protiv medija želeći da dokaže nevinost svoje braće i pravdajući novinske tekstove linčem koji se vodi protiv njene porodice, baš kao što su to tvrdili Vuk i Anđelka.
