Povodom obilježavanja 75. godišnjice proboja logoraša iz koncentracionog logora Jasenovac, zastupnik SDSS Boris Milošević pročitao je u Hrvatskom parlamentu kratku priču Antuna Barca koji je bio jedan od zaroblenika u tom ustaškom stratištu.
Državni vrh Hrvatske je, zajedno s predstavnicima nacionalnih manjina i udruženja antifašista, danas položio vijenac i cvijeće podno spomenika “Kameni cvijet” u spomen na žrtve ustaškoga logora Jasenovac, na 75. godišnjicu proboja posljednjih zatvorenika.
SDSS poslanik Boris Milošević izrazio je zadovoljstvo što se ove godine u Jasenovcu, nakon nekoliko odvojenih komemoracija, održava jedinstvena komemoracija u spomen na žrtve ustaškog logora.
– Ovogodišnja godišnjica značajna je jer će predstavnici naroda žrtava biti zajedno s cijelim državnim vrhom nakon nekoliko godina odvojenih komemoracija – rekao je Milošević iz SDSS u Parlamentu Hrvatske.
Milošević je, osim toga, sa govornice pročitao kratku priču Antuna Barca iz zarobljeništva u ustaškom logoru, što je ocjenjeno kao “najpotresnije obilježavanje godišnjice proboja logoraša iz Jasenovca koje je parlament ikad vidio”.
– Htio bih vam pročitati jednu kratku priču koje se uvijek sjetim kad se spominje Jasenovac. U njoj nema noža, bodljikave žice, krvi, ali svejedno to mi je najstrašnija logorska priča o Jasenovcu – kazao je Milošević.
Novelu je napisao Antun Barac koji je bio zatvoren u logoru Stara Gradiška krajem 1941. godine
Priču naslovljenu “Kroz rešetke” prenosimo u cijelosti:
“Snijeg je veoma dubok. Zameo je sve ceste i puteve. Prekinute su poštanske i autobuske veze. Pa ipak, unatoč tome, ustaše su iz Okučana dotjerale pješke, opet jednu povorku žena, s djecom. Gledamo kroz rešetke nove sapatnice. Sve su to seljakinje, različito obučene i različitih godina. Sudeći po odjeći, sve je to sirotinja. Puštaju ih u dvorište, gdje vrše različite poslove. Nastojimo, makar smo od njih daleko, razabrati njihove fiziognomije, pročitati nešto iz izraza njihovih lica. Poneke od njih upamtimo. Naročito mi se upila u pamćenje neka majka s djetetom, curicom.
Curica je malena, ni za kakav još posao nije. No majka mora raditi. Kćerkica je uvijek uz nju, držeći se grčevito njezine suknje. Gacaju obadvije po snijegu: curica posrče, no drži se čvrsto majke. Mislim i po noći na njih, kao da su mi bliske i drage znanice. Čim ujutro pogledam u dvorište, tražim ih okom, da se uvjerim, jesu li još uvijek tu. I kad ih ugledam, kao da opažam nekoga od svojih, najdražih. Snijeg neprestano pada. Promet je potpuno obustavljen. U logoru je sasvim ponestalo drva. No ustaše su odlučne. Dali su posjeći stabla u vrtu kraj kaznionice. I sad, po dubokom snijegu, jadne zarobljene žene prenose to u kaznioničke prostorije. Nose teško, padaju u snijeg, ali se brzo dižu, uplašene od pogleda stražara.
I moje su poznanice među njima. Majka nosi na leđima drva, a curica gaca kraj nje. Uzima i ona po jedan komad i nosi, samo da je ne rastave od majke. Tako je to trajalo desetak dana, a onda, jednog jutra, tih žena više nije bilo u dvorištu. Ustaše su rekle: poslane su na rad u selo. Već znamo, što to znači. A ja mislim na malu curicu, koja se tako čvrsto držala majčine suknje.
I nikako da shvatim: ko je imao toliko snage, da je otrgne od majke i ubije obje.
Kako je strahovit morao biti taj čas! A snijeg pada dalje, djevičanski čist.
