Prije dvije nedjelje, region je potresla priča Ljubice Lazić, Srpkinje koja živi u jednom hrvatskom selu u Lici.
Naime, ona sama živi u staroj i dotrajaloj kući, sa okućnicom, gdje čuva svoje jedino blago, životinje, koje su joj jedino društvo, pošto živi odvojena od svog sina.
Njena sumorna jutra, ove nedjelje, obasjalo je sunce. Naime, U samo dvije sedmice, Ljubica je dobila građu za krov, hranu za krave, cisternu za vodu, pa i kamion pun hrane za njene životinje, piše Dnevnik.
Kako je rekla, neizmjerno je zahvalna na pomoći i dalje u šoku od svega što se događalo, Ljubica je gotovo zanijemila. Jer, priznala je tiho, na pažnju i dobrotu tokom života nije navikla. Sa pedeset godina na leđima i životinjama kao jedinim prijateljima. Bez ikoga s kim bi ujutro podijelila doručak, popila kafu.
Miroslava Herjaveca je duboko dirnula njena priča. Iako je među njima više od sto kilometara i 20 godina života, veže ih ista ljubav. Ona prema životinjama.
– Ovo je Zlata, ono je Roža. Njih sam kupio ovog proljeća kad sam se vratio iz Austrije, pa sam vratio i krave nazad. Bile su jako plahovite jer su došle sa velike farme, ali sad su mirne i dobre, vole da se maze – kaže Miroslav (30) dok pokazuje štalu sa svojim kravama novinarima emisije Provjereno.
Provjereno.
Odrastao je, kaže, uz baku u staji i ne može zamisliti kako je to kada moraš vagati koliko ćeš i šta dati životinjama da jedu.
– Niko ne zaslužuje da živi loše. Ja vidim da je ona prosila za svoje životinje, ne za sebe. I tu, u tome vidiš da je to dobar čovjek. Njemu je njegova životinja na prvom mjestu, a ne on sam sebi – kaže Herjavec.
Priznaje da ga je najviše rastužilo što Ljubica nema nikoga ko bi joj pomogao. I onda je on odlučio da to učini.
– Mi smo pasivno društvo i treba nas malo gurnuti da bismo nešto dobili. Na kraju se skupilo blizu tone i po i još imamo ljudi koji su obećali da će dati, to ćemo joj odvesti još jednom. To su stvari od ljudi koji nisu imali žito, pa su dali i za gospođu da ima neke osnovne potrepštine, da ih ne treba kupovati – rekao je on.
Ganuta, kako njegoviim, tako i gestom drugih ljudi, Lubica je i dalje u šoku.
– Nisam, nisam nešto mnogo očekivala, nemam pojma… Ima dobrih ljudi. Ima i drago mi je da postoje takvi plemeniti ljudi. U nekom trenutku pomisliš da ih više nema, ali ima ih, ima ih. Hvala im do neba – zahvalna je Ljubica.
Svi oni koji su pisali, tražili način da joj pomognu, Ljubicu su ostavili u šoku, ganutu dobrotom. Gotovo nijemu. Ali životinje ne mogu čekati. Čim se pobrinula za njih, s ponosom je pokazala bale djeteline, hranu za svoje krave.
Na pitanje ko je to donio, kaže: “Prekjuče su mi donijli jedna žena i sin u autu i u prikolici. Vidjeli su prilog i eto, to je njihova donacija. Neizmjerno im hvala – kaže ona.
Ono što je na srcu i duši riječima se ionako teško može opisati. Tišina ponekad govori puno više.
– Dovoljno je da dođu, ne trebaju ništa da… mislim, je l’ me razumiješ? Dovoljno je da vidiš da još postoje osjećajni, plemeniti i dobri ljudi, to je dovoljno – govori ona, piše Dnevnik.
Da će biti ovako, nije mogla ni da zamisli. A sva sreća ovoga sveta za Ljubicu stane u ruke pune pokošene djeteline. Hrane o kojoj je za svoje krave do sada mogla samo sanjati.
FOTO: NOVA HR/PROVJERENO/SCREENSHOT
– Evo vidiš, zeleno. Ima listiće, zeleno, dok pogledaj ovo je maltene kao slama, presušeno… Ovo je na vrijeme pokošeno, vidi se da je mlado, lijepo. Tu ima više i tih proteina i svega što je potrebno, ali to ću im štediti. Znači, malo ovo, a ovo da im bude kao salata. Neću, neću izdržati zimu, ali u svakom slučaju, malo da ih zavaram – kaže ona.
Zavarava i svojih tridesetak kokoši, ali navikle su, kaže. Važno je da su napolju, u dvorištu pa će se valjda nekako i same snaći.
– Pošto nema pšenice, na zobi manje nose, upola manje. Pšenica je zakon za jaja, a jaja dajem za hljeb. Trampa, da – rekla je Ljubica.
Tako bar krave dobiju hljeb, ako već žita nema dovoljno. Međutim, da će njene brige ove zime ipak biti manje, Ljubica i ne sluti. Miroslav je cijeli vikend proveo po okolnim selima skupljajući donacije za Ljubicu, a sada ga samo nekoliko kilometara dijeli od najljepšeg iznenađenja.
– Srećan sam iskreno jer ću nekome uljepšati bar jedan dio života. Jer kad ti ustaneš i kad moraš razmišljati o tome hoće li tvoje životinje imati hrane ili ne, to nije lijep osjećaj. Vjerujte, ko hrani životinje, neki put bi radije da je on gladan, a da životinje imaju – kaže Miroslav.
“Štala neće izdržati ni najmanje snijeg”
Više od tone hrane biće dovoljno barem do Božića, smatra Miroslav. A onda su obećali i drugu turu. Međutim, jedna je briga veća od svih drugih. Štala prokišnjava.
– Štala je stvarno katastrofalno, nije se primijetilo iz priloga da je toliko loše, sve su grede trule. Čak je i strop truo, nije samo krov. Znači, to bi trebalo iskreno srušiti do zidova i napraviti sve, a ne samo krov obnoviti. Trule su unutrašnje grede, u štali i curi voda u štalu. Mislim da ovo ni najmanji snijeg i vjetar neće izdržati – kaže Miroslav.
Iako je za staju prije nekoliko dana dobila građu, materijala još nedostaje.
– Majstore nemam, to mi je veliki problem od početka, ja sam to probala sama – objašnjava Ljubica.
Zima je pred vratima i to je ono što je uprkos svemu lijepome što se dogodilo najviše brine. Ipak, vjeru joj vraćaju ljudi dobrog srca, prenosi Blic.
