Ima od tada, evo, tačno 20 godina, u januaru 2001. PDP je sa SDS-om formirao Vladu na čelu sa tadašnjim liderom, a sadašnjim počasnim predsjednikom Mladenom Ivanićem.
Mlađi glasači vjerovatno se ne sjećaju tih vremena, izazovnih i teških za narod u Republici Srpskoj. Tek izašli iz rata, nije se baš mnogo imalo, niti očekivalo. I tada, kao i danas, bilo smo politički i ekonomski zagledani u Srbiju, a priče o Evropi i boljem životu zvučale su lijepo, bajkovito.
Mnogo toga je tada Ivanić obećavao – reforme, pravičnu privatizaciju i ekonomski napredak, ali ipak jedno obećanje će obilježiti njegovu vlast. A to je revizija svega šta je radila prethodna vlada.
Revizija ministarskih odijela
I formirao je Ivanić tada Tim za reviziju koji je češljao ugovore i odluke, te nakon par mjeseci “iskopao” da je vlada Milorada Dodika, čuj sad, kupovala odijela ministrima novcem iz budžeta. I to odmah nakon formiranja, te sumorne 1998. godine.
Lokalni mediji su bili u transu, otkrivajući konfekcijske brojeve tada već bivših ministara, a čitav slučaj završio je i na sudu. Presuda je, naravno, bila oslobađajuća. A radilo se samo o tome da tada pojedini ministri, ali baš bukvalno, nisu imali za odijelo i cipele. Vlada je tada podijelila jednu vrstu bonova od po 1.000 KM koji su se mogli iskoristiti u Robnoj kući “Boska”, pa si mogao kupiti pristojno odijelo ili cipele. I nisu samo ministri imali tu mogućnost, već i drugi viši službenici ili direktori državnih agencija. Sad to djeluje smiješno, nestvarno, ali bilo je tako.
Sličnu praksu nastavila je i Ivanićeva vlada, s tim da su njegovi ministri i direktori odijela kupovali, umjesto “Boske”, u nekadašnjem butiku “Taboo”. Ali to se saznalo tek nakon nekoliko godina, kad je Ivanić svojevoljno politički prekomandovan u Sarajevo.
Svega se izdešavalo u tih pet godina vlasti PDP-a i SDS-a, ali ta afera sa odijelima ostala je kao podsjetnik kako počinje i završava politika koja se fokusira na trivijalnosti, dok suština ostaje zamagljena i nevidljiva za javnost i narod.
Revizija privatizacije bila je “top priča”
I povratak Dodikovog SNSD-a na vlast, te 2006. godine, bio je djelimično zasnovan na obećanjima o detaljnoj i pravičnoj reviziji. I to privatizacije banaka i preduzeća koju je provela prethodna vlast.
Donesen je i zakon o tome, formirana čitava nova institucija koja se time bavila. Prošlo je od tada više od 15 godina. Sjeća li se možda neko kako se sve završilo?
A bila je to za medije “top priča”. Ko je uzeo provizije na bankama, a ko je pokupovao preduzeća.
Bilo je i hapšenja, istraga i sudskih procesa, ali sve je nekako ostalo na tome. Kad su se ugasila svjetla medijskih reflektora, čitav slučaj revizije privatizacije završio je negdje u sudskim spisima. Skliznuo u kolektivni zaborav kao djeca niz poledicu.
Treća revizija po Stanivukoviću
I gradonačelnik Banjaluke, na početku svog mandata, krenuo je sa najavom revizije svega šta su prethodnici radili dvadesetak godina. I treba, reći će građani. I treba, reći će mediji.
Iako nije pametno nešto ovih dana osporavati Stanivukovićeve ideje, jer te sa Fejsbuka zaspu takvi komentari da ti dođe da se odseliš iz grada sa prvim povečerjem, teško se oteti utisku da njegov Tim za reviziju ne odaje ni stručnost ni volju da nešto i konkretno uradi.
Na stranu sad što jednog člana tima kompromituje navodno porodično nasilje i frustriranost bivšom strankom, što je porodičnu firmu drugog člana gradski “Vodovod” godinama hvatao u krađi vode ili što nekog trećeg člana zezaju po FB da je bolja go-go plesačica nego pravnik. Ili to što ne znamo šta su ti ljudi do sad konkretno radili. Nije sad to baš bitno.
Važna je transparetnost rada tog Tima za reviziju. Saopštenje iz Gradske uprave koliko košta njihov rad, mjesečno po članu i iz kojih sredstava se to planira platiti, mogao bi biti dobar znak da će možda nešto i pokušti uraditi.
Na kraju, gradonačelnik Stanivuković je to stalno obećavao – da će svaki račun koji plati pokazati građanima.
