Za pravu ljubav spremni smo otići na kraj svijeta, a dokaz tome su i naši sagovornici, Lucia Kimani Marčetić i Siniša Marčetić, koji su odlučili koračati putem ljubavi i prepustiti sudbini da ih vodi. Lucia je zbog ljubavi odselila iz svoje zemlje i sreću pronašla u BiH, a svoju ljubavnu priču otkrila je samo za magazin “Azra”.
Lucia Kimani Marčetić je bh. atletičarka porijeklom iz Kenije, koja je u našu zemlju, sada već davne 2005. godine, došla zbog ljubavi. Svih ovih godina nizala je brojne sportske uspjehe, a u posljednje dvije godine je rekreativni trener u dvije različite organizacije. Sada radi kao izvršna direktorica rekreativnog kluba RC „Lucia Kimani“.
Sa suprugom Sinišom i kćerkom Victoriom (7) živi u Prijedoru, a njihova ljubavna priča počela je susretom na salzburškom maratonu „Amref“ u Austriji 2004. godine. Nakon dvogodišnje veze na daljinu Siniša je odlučio zaprositi Luciju.
– Odveo me u otmjeni hotel u Embuu, gdje smo bili smješteni u kampu. Nakon ručka dao mi je malu zamotanu kutiju. U početku sam mislila da je to ogrlica, jer je znao koliko volim ogrlice, pa me to iznenadilo, ali najsmješnije je bilo kad je uzeo poklon iz stana, a zaboravio ponijeti novčanik sa sobom pa smo morali nazvati moju sestru da donese novčanik ili bismo morali ostati u hotelu i raditi da platimo ručak (smijeh) – prisjetila se Lucia.
Nakon što je poželjela trajno ostati uz izabranika svog srca, brzo se prilagodila novoj sredini.
– Imam sjajnu porodicu, ponekad jedino što me razlikuje od njih jeste boja kože. Nisam se susretala s diskriminacijom ni predrasudama. Nosim samo pozitivna iskustva, ljudi u većini zemalja Balkana su jako ljubazni, kao i ljudi u nekim zemljama u Africi. Kada posjetite Keniju, uvijek ćete sa sobom ponijeti pozitivna iskustva – priča bh. atletičarka.
U posljednje vrijeme ne odlazi često u svoju domovinu kao što je to činila ranije kada joj je Kenija bila zimska baza za trening svake dvije godine. Njeni roditelji još nisu bili u posjeti kćerkinoj novoj domovini, no Lucia se nada da će uskoro doći.
– Moja mama je odobravala moj odlazak, jer je znala kako sam posljednjih nekoliko mjeseci prije preseljenja bila pod velikim stresom. Postojale su samo dvije mogućnosti: preseliti se ili pustiti sve i početi novi život. No, moj otac, a i ostali članovi porodice bili su zabrinuti, jer su znali za BiH zbog rata, pa im je to uvijek bilo na umu: „šta ako rat ponovo počne, a vi ste tamo“ – priča Lucia.
S učenjem jezika se brzo snašla. Kako kaže, u sedmodnevnoj posjeti, sada već s pokojnim Sinišinim djedom i bakom, morala je govoriti naš jezik, jer je to bio jedini način da se sporazumiju, što joj je predstavljalo veliku motivaciju.
