Potrošačko-tržišna činjenica je da postoji veliki broj ljudi koji vole socrealističke bećarce Đorđa Balaševića. Mnogi su se okupili u gradovima bivše SFRJ, ali odmah po vijesti o smrti mu. U Banjoj Luci je to morala organizovati gradska uprava. Dva dana kasnije.
To će reći da u Banjoj Luci nije bilo nikoga ko bi smogao obraza da to isto veče izađe, te upali koji lampion za pokojnog režimskog svirca na uvce jednopartijskom diktatoru, Josipu Brozu Titu.
Neko je takve trebao povesti.
Niko, dakle, nije izašao da žali omiljenog pljuvača srpskog naroda za šaku evra, po koncertima u bivšim SFRJ-republikama. Bitnog u tom smislu, što mu je imenom, porijeklom i prebivalištem formalno pripadao, ali se do smrti izjašnjavao kao Jugosloven.
O Balaševiću možemo govoriti kao o istinskoj masmedijsko-estradnoj sublimaciji antisrpskog karaktera komunističke Jugoslavije. Koji živi i nakon smrti. Kako SFRJ, tako i Balaševića.
I to je ono što je najodvratnije.
RAČUNAJTE NA DRAŠKA
Vokalnoinstrumentalni muzičar, poznat jer je režimu koji je za neslaganje sa njim strijeljao bez suda ili slao na Goli otok, poručivao “Računajte na nas”; umro je 19.02.2021. godine. Borislav Đorđević, drugar mu iz sastava Rani mraz, kasniji Bora Čorba, nikad nije radio takvo nešto. Na primjeru zašto on, kao Balašević, nije tako rado viđen gost u Hrvatskoj i Efbihu – rekli smo sve.
Na zvaničnoj mrežnoj stranici Novog Sada, gdje je živio Balašević, među najavama nema ni jedna o tome da će gradonačelnik ili gradska uprava organizovati paljenje svijeća ili nešto slično. Isto je i u Beogradu i Nišu. U svim ovim gradovima je bilo spontanog okupljanja, na koje su došli ili ne predstavnici društvenopolitičkog života.
Na kojoj još uvijek nema dvoglavog orla, kojeg su uklonile hrvatske ustaše, ali ima falsifikovane petokrake na štitu, koji je i pored upozorenja i apela, obnovio Stanivukovićev prethodnik na funkciji.
ČEKAJUĆI “ULICU VOJSKE REPUBLIKE SRPSKE” I SPOMENIK NJENIM BORCIMA
Naravno, kao i u slučaju Miodraga Lazića, slavnog ratnog hirurga i osnivača bolnice Žica, u neustavnoj prestonici Srpske je to učinjeno sa zakašnjenjenjem u odnosu na ostatak svijeta. Čisto zbog samopromocije gradonačelnika.
Laziću su vlasti Igora Radojičića pustile Marš na Drinu sa danom kašnjenja u odnosu na Srpsko Sarajevo i ostatak srpskih gradova. No, on se nacionalno izjašnjavao kao Milo Đukanović i zbog toga izgubio izbore, pa je to sve nekako razumljivo.
Nova administracija Gradskog Sina Draška, koji je predizborno išao u Crnu Goru da se slika kako ga Đukanovićeva policija hapsi, “odala je počast” onom ko je javno izjavio (kao da je Oliver Dragojević ili Dino Merlin) da nikada više neće nastupati u Banjoj Luci (iz političkih razloga).
Sa dva dana zakašnjenja! I to tako, što je MIMO POKOJNIKOVE VOLJE ipak zasvirao javno u tom mrskom mu gradu. Nazor i na opštesrpsku bruku zapadno od Drine.
NA ISTI TAJ NEDELJNI DAN, U BANJOJ LUCI SE ODRŽAVAO OVAKO NAJAVLJEN SKUP:
Bosnjacka zajednica kulture Preporod Banjaluka organizuje dogadjaj povodom Međunarodnog dana maternjeg jezika, 21.2.2021.. s početkom u 16 časova.
Program pocinje druzenjem djece s djecijim piscem Muhidinom Šarićem.
Od 17 časova predviđeno je predavanje prof. dr. Nedima Smailovica na temu jezika.
Prosto preslovljavanje u srpsko pismo bi otežalo razumijevanje poruke, ili još gore, ostavilo dojam da se rugamo ili tako pišemo mi sa Frontal.RS.
No, Grad Banja Luka nije napisao ni toliko. Grad nije organizovao nikakvu sličnu manifestaciju, a takođe to nije učinilo ni resorno ministarstvo Vlade RS.
Što je najpraktičniji dokaz potpuno samoreklamerskog spinovanja o “uvođenju ćirilice” u digitalne komunikacije Grada Banja Luka, bez ikakve programske namjere da se u tom cilju nastavi djelovati po dubini.
Još gore o radu Ministarstva prosvjete i kulture u tom smislu, a posebno naših profesora i lektora, koji gostovanja na televiziji koriste kako bi panično na prvom mjestu istakli laž “i latinica je srpsko pismo”. U uslovima kada ono potpuno izumire, uz blagoslov vlasti, to je kao da vatrogascima dodajete kantu sa benzinom da je proliju po plamenu.
VOZIM TRAKTOR, JAŠEM NA PRESKUPOM KONJU, SIPAM PASULJ U JAVNOJ KUHINJI, IMAM POZLAĆENE PODOVE U KUĆI
Draško Stanivuković je stigao da se slika i izgovori nebulozu po kojoj će grad podržati prikazivanje filma Dara iz Jasenovca u bioskopima. (?!) Mada su ga svi zainteresovani građani Srpske, Srbije i Crne Gore već mogli vidjeti na televiziji. I Vlada RS proizvođaču poslije premijere dala pola miliona maraka.
I to je dakle bila samo jedna vijest, da se na bilo koji, makar i potpuno nepotreban način, ogrebe o istinsku patriotsku famu, koju je izazvala ova pokretna slika. Zašto nije, recimo, organizovao tribinu na temu hrvatske revizionističke istoriografije i domaćih kolaboracionista koji žele da smanje broj ubijenih u Jasenovcu sa 700.000 kako je utvrđeno odmah poslije rata, na jedva 80.000?
Stigao je da posjeti Studentsko pozorište čije rukovodstvo se pridruživalo kampanji SNSD, koje je svoj rođendan obilježilo začudo saopštenjem na srpskom pismu, ali bez izvinjenja za to što su se svrstali na stranu fašista, nacista i ustaša prošle godine. Bio je i na dječijem plivačkom takmičenju, što će reći da, kao i otvaranje “pametne autobuske stanice” na latiničnom pismu, ovdje nema govora o sistemskoj i odgovornoj kulturnoj polititici Gradskog Sina.
U pitanju je teška estrada, koja se svojom nesvrsishodnom nematerijalnošću pretvara u nastavak predizborne kampanje, kad za istom više nema ama baš nikakve potrebe sa mjesta gradonačelnika. Sad treba zasukati rukave i raditi.
Povlačiti bolne i nepopularne poteze, jer bez toga nema izmjene nakaradnog sistema. Otpuštanja prekobrojne administracije, sječenje nepotrebnih izdataka i davanje Akvane u zakup kao javno-privatno partnerstvo, kako bi otplatila 10 miliona KM duga.
Umjesto toga, Gradski Sin Draško igra igru u kojoj se neprestano slika kao neko ko je sa svima dobar. Što je u stvarnom svijetu nemoguće.
MI BI O POLITICI, A NE O ESTRADI
Suštinski, u potpuno blesavom i sramotnom populizmu, nema razlike između okupljanja čistačica i obećanja povećanja plata iz svog džepa i ove smotre jedva možda stotinjak neposrednih saradnika, članstva PDP, Nevladinića, jugonostalgičnih patetičara i ponekog ko iskreno misli da je Đorđe Balašević umjetnik, a nije ga sramota to javno priznati zbog toga što je ovaj autošovinistička ikona.
Igra se na grobljansko-plačne, patetične cicimigice onih koji po društvenim mrežama ovako ispraćaju skoro svaku poznatu ličnost. Pogotovo regionalne čuvenosti. Regionalno se i računa da se progura Stanivukovićeva, uz sliku “drugačije Banje Luke” u vijest na antisrpskim glasilima. Kao da iz tih gradova po Efbihu i Hrvatskoj oni nisu i prije i iskrenije naricali za Đorđetom, a Banja Luka će za njihove medije biti išta drugo do “četničko leglo”. Već sutradan, ako ovu vijest uopšte objave.
Sa stanovišta istinske umjetnosti, Balašević se može zvati velikanom muzičke, ukoliko i odlično aranžiranu hranu, vješto isprobadanu šunku i krastavce na kanapeićima ili ukrase na svadbenim i rođendanskim tortama, smatrate vrhunskim dometima likovne umjetnosti.
No, pošto ovo nije rasprava o estetici, već o jednom nesumnjivo političkom činu, koji je ponizio sve rodoljubive građane Banje Luke, o ukusima tog tipa nećemo raspravljati.
NAJVEĆA SISTEMSKA NOVINA: UVOĐENJE U VLAST ONIH KOJI SMATRAJU SRPSKU “GENOCIDNOM TVOREVINOM”?
Ljudi imaju pravo da vole Balaševića i njegove pjesme, te to javno izražavaju. Draško Stanivuković opet nije imao pravo, u ime svih građana i budžetskim novcem, da organizuje “odavanje počasti” onome ko srpski narod, posebno u Banjoj Luci, nije ničim zadužio. Naprotiv!
Izvinjavao se građanima Osijeka, što u pjesmi upotrebljava ekavski oblik Osek, a Novopazarcima zbog Pjesme o tetku, u kojoj na jednom dijelu, osim refrena “Jeb’o ga Bog”, kaže i “Jeb’o ga Allah”. U oba slučaja je to obrazlagano “žargonski”.
Srbima se, a posebno Banjolučanima, nikad ni za šta nije izvinio. Na Nato1 televiziji 2018. godine, na direktno pitanje voditelja da je Banja Luka crna rupa na njegovoj posljeratnoj mapi “koncerata pomirenja”, rekao je da je “suviše mator za te stvari” i “zašto nekom dati priliku da od toga pravi slučaj”.
Građani Banje Luke su mogli svejedno slobodno da se okupe i izraze tu vrstu žaljenja za omiljenim pop-muzičarom, kao što to već skoro tri godine rade pripadnici parareligioznog političkog pokreta.
Ali nikako da to gradonačelnik organizuje u ime svih građana!
Na ovaj način je Stanivuković uvrijedio i većinski dio onih koji su za njega glasali, a ne samo njih zabrinuo da njegovo uključivanje članova antisrpskih političkih partija u vlast, uopšte nisu slučajnost i mladalačko odlučivanje za nametljivce koji su prvi došli da se poklone i poljube mu mirišljavu ručicu.
Sve su prilike da imenovanje dva SDP-ovca u “tim za reviziju”, ili nuđenje bivšeg kandidata sa liste Stranke za BiH Harisa Silajdžića za svog zamjenika, zasad jesu najozbiljnije sistemske novine, koje je u politički život najvećeg grada Srpske uveo njen rijaliti-gradonačelnik. SNSD je pun takvih preletača, ali su oni preletači, a ne aktivni članovi stranaka koji Srpsku nazivaju “genocidnom tvorevinom”.
To SNSD ništa ne amnestira, ali zato vrlo efektno osvjetljava PDP kao istog, možda i goreg političkog svaštoždera. Onog koji istovjetno nema jasne principe kojih se drži, već politiku vodi kao estradnu improvizaciju, gdje nacionalni interes uvijek gubi u susretu sa ličnim i stranačkim.
Sigurno, nakon ove analize, naći će se oni koji će nam pričati o rodoljublju, a da nisu digli ništa teže od daljinskog upravljača. Kamoli sidro. Koji uvijek šute kad je srpskom narodu teško ili kada ga ponižavaju, kako se “ne bi zamjerili”. Svaka stranka koja se ogrešuje o srpski nacionalni interes će od nas dobiti šta zaslužuje, bez obzira što je neko voli taman koliko i Balaševića.
Frontal.RS koristi priliku da, nakon i zbog svega izrečenog, izrazi svoje saučešće porodici pokojnog Đorđa Balaševića.
