Redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke Milan Blagojević istakao je da je visoki predstavnik u BiH po ko zna koji put podmetnuo neistine rekavši da njegova ovlašćenja proističu i iz rezolucija Savjeta bezbjednosti, kao što je obmanuo i o tzv. Savjetu za primjenu mira u BiH i tzv. Upravnom odboru tog savjeta, rekavši da oni navodno odlučuju o njegovom imenovanju i ostanku.
Blagojević je istakao da takvih rezolucija Savjeta bezbjednosti nema, a za tzv. Savjet za primjenu mira u BiH i za njegov tzv. Upravni odbori je naveo da su fantomski pojmovi i institucije čije postojanje nije ugovoreno ne samo Dejtonskim mirovnim sporazumom već i nijednim drugim međunarodnim ugovorom.
Prema njegovim riječima, od završetka građanskog rata u BiH do danas sve što je sudbinski važno utemeljeno je na zloupotrebama, nasilju, lažima, podmetanjima i obmanama brojnih visokih predstavnika, koji, umjesto da sugestijama pomognu u izgradnji ovdašnjih institucija i društva, samo su posijali sjeme razdora i zla.
Ističući da su brojni primjere njihovih zloupotreba i podvala u proteklih četvrt vijeka, kao i spremnost da iznova iznose neistine o sebi i svojim navodnim ovlašćenjima, Blagojević je za “Glas Srpske” ukazao na najnoviji primjer tih neistina koje je OHR priredio u srijedu, 10. marta, kada je Narodna skupština Republike Srpske usvojila zaključke u vezi sa ocjenom rada visokog predstavnika.
– Narodna skupština je ispravno ukazala u svojim zaključcima da su visoki predstavnici koji su prodefilovali našim prostorom zanemarivali demokratske i ustavne procese te su, bez ikakvog pravnog ovlašćenja, nametali u BiH brojne zakone, kao i 105 amandmana na ustave entiteta, vršili vansudska kažnjavanja stotina građana, poništavali odluke sudova, uključujući odluke Ustavnog suda BiH te protivpravno zabranili bilo kakva postupanja u vezi sa osporavanjima odluka visokog predstavnika – podsjetio je Blagojević.
Osim toga, dodao je Blagojević, u zaključcima je ispravno istaknuto da su samo strane ugovornice Aneksa 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma, a to su Republika Srpska, FBiH i BiH, nadležne da traže postavljanje visokog predstavnika, iz čega proizlazi da ako bilo koja od tih strana otkaže to traženje prestaje osnov za postojanje OHR-a.
– Nije parlament Srpske ovo izmislio, već je samo apostrofirao ono što tako jasno proizlazi iz člana 1 stav 2 Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma, kojim su Republika Srpska, FBiH i BiH ugovorile da one, s obzirom na kompleksnosti sa kojima se susretale u to vrijeme, zahtijevaju imenovanje visokog predstavnika. To znači da je pravno ishodište postojanja OHR-a u ovom zahtjevu pomenutih ugovornih strana, pa stoga ako taj zahtjev u bilo kom trenutku povuče neka od navedenih strana, otpada mogućnost daljeg postojanja OHR-a. Tako stvari stoje, ako se držimo slova prava – naveo je profesor ustavnog prava.
Blagojević je istakao da je OHR, reagujući na ove zaključke u svom saopštenju od 10. marta, rekao kako ovlašćenja visokog predstavnika navodno ne proističu samo iz Dejtonskog mirovnog sporazuma nego i iz rezolucija Savjeta bezbjednosti UN, ali ne navedoše makar i jednu od tih rezolucija.
– Nisu to ni mogli učiniti kada takvih rezolucija naprosto nema – naglasio je Blagojević.
S tim u vezi, on je podsjetio da je Savjet bezbjednosti UN u proteklih 25 godina donio ukupno 40 rezolucija u vezi sa BiH.
Prvom od njih, podsjetio je on, onom pod brojem 1031 od 15. decembra 1995. godine, visokom predstavniku nije dato pravo da ovdje nameće bilo koji zakon ili drugi pravni akt, već je potvrđeno uspostavljanje institucije visokog predstavnika, i to na zahtjev strana Dejtonskog mirovnog sporazuma /a to znači na zahtjev BiH, Republike Srpske i FBiH/, uz naglasak da se to čini u skladu sa Aneksom 10 o civilnoj implementaciji mirovnog sporazuma.
– Kad se to tako kaže, onda to znači da visokom predstavniku ni Savjet bezbjednosti nije mogao dati niti mu je dao ovlašćenje da se ovdje ponaša kabadahijski, namećući kvaziustavne i kvazizakonske norme. Tako je izgledao početak ove priče u Savjetu bezbjednosti UN, o čemu gotovo ništa nije rečeno našoj javnosti – naveo je Blagojević.
Potom je uslijedilo još 39 rezolucija tog savjeta, donesenih tokom proteklih godina i u svakoj od njih Savjet bezbjednosti je uvijek apostrofirao ono što je ugovoreno Aneksom 10 Dejtonskog sporazuma, a to je, kaže Blagojević, da je visoki predstavnik samo autoritet za tumačenje tog aneksa, a ne i za nametanje bilo kojeg akta od kojeg se gradi i održava pravni poredak države.
– Od tih 39 rezolucija u njih 18, počev od Rezolucije broj 1174 od 15. juna 1998. godine pa zaključno sa Rezolucijom broj 2183 od 11. novembra 2014. godine, Savjet bezbjednosti je, ponavljajući da je visoki predstavnik nadležan za tumačenje Aneksa 10, navodio i da on može davati instrukcije i donositi obavezujuće odluke, ali to ne znači, kako nas obmanjuju visoki predstavnik i Kancelarija OHR-a, da je time Savjet bezbjednosti rekao da visoki predstavnik ovdje može vršiti ustavotvornu i zakonodavnu vlast niti da može presuđivati ljudima lišavajući ih elementarnih ljudskih prava, čime im je u bukvalnom smislu izricao kaznu građanske smrti – ocijenio je on.
Ne, naglasio je Blagojević, o tako nečemu nema nijedne, ali baš nijedne jedine riječi u bilo kojoj od ukupno 40 rezolucija Savjeta bezbjednosti koje je u vezi sa BiH donio do danas, pa tako ni u tih 18 rezolucija.
– Јer, da je to kojim slučajem htio Savjet bezbjednosti UN, onda bi makar u jednoj od tih brojnih rezolucija odlučio i jasno napisao da visoki predstavnik ima ovlašćenje da ovdje nameće ustave i zakone, da vrši civilne dekapitacije ljudi i da čini brojna druga nedjela koja je inače do sada počinio. Međutim, Savjet bezbjednosti to naprosto nikada nije rekao u bilo kom svom dokumentu, uključujući i svaku od navedenih 40 rezolucija – ističe Blagojević.
A i kako bi takva institucija mogla sebi dozvoliti da kaže i napiše takve riječi, navodi Blagojević, jer čak ni ona nema moralno i pravno uporište za to u bilo kom izvoru međunarodnog prava, počev od Povelje UN, preko Dejtonskog mirovnog sporazuma i svih drugih konvencija, paktova, međunarodnih ugovora i drugih izvora međunarodnog prava.
– Tako, dakle, stoje stvari sa Savjetom bezbjednosti pa se u tome ogleda neistina koju nam po ko zna koji put podmetnu visoki predstavnik, rekavši 10. marta ove godine da mu je navodno Savjet bezbjednosti dao nešto što mu nikada nije dao, da ovdje nameće ustave, zakone i druge akte. Јednako tako visoki predstavnik nas je istom prilikom po ko zna koji put obmanuo i o tzv. Savjetu za primjenu mira u BiH i tzv. Upravnom odboru tog savjeta, rekavši da oni navodno odlučuju o njegovom imenovanju i ostanku ovdje – navodi Blagojević.
I to je, upozorava on, teška obmana, za koju je dovoljno reći da se radi o fantomskim pojmovima i institucijama, čije postojanje nije ugovoreno ne samo Dejtonskim mirovnim sporazumom već i nijednim drugim međunarodnim ugovorom.
– Kada se taj fantomski savjet onako zbrda-zdola prvi put sastao u Londonu početkom decembra 1995. godine u periodu između potpisivanja mirovnog sporazuma 21. novembra u Dejtonu i njegove ratifikacije 14. decembra u Parizu, čemu nije prethodio nijedan međunarodni ugovor niti rezolucija Savjeta bezbjednosti UN o njihovom osnivanju, to jasno dokazuje nasilje koje leži u osnovi tog fantomskog savjeta i njegovog upravnog odbora – istakao je Blagojević.
