Sjećanja na voljene nikad ne blijede. Čuvamo ih u srcu, na porodičnim fotografijama ili u dragim predmetima. Čuvar porodičnih uspomena je Zora Ajduković (74).
Netaknuti protokom vremena, u njenim sjećanjima živi su prizori iz djetinjstva: od odrastanja u postratnoj LJubiji, do školovanja u Prijedoru. Naša sugrađanka brižljivo čuva porodične antikvitete: predmete i uređaje koji su nekad bili dio svakodnevne upotrebe u domaćinstvima prije i poslije Drugog svjetskog rata.
“Imam dvije torbice ukrašene narodnim vezom. Jedna od njih je stara oko 180 godina, s područja Like, a moja pokojna rođaka ju je dobila od svoje majke, koja se bavila tkanjem. Tu je i rifljača: daska za pranje veša. Današnje domaćice nisu ni svjesne koliko su srećne, jer imaju veš-mašinu. Nekada su to žene radile pomoću rifljače i prakljače, kada nije bilo ni programatora ni električne energije. Sjećam se, kao dijete, prizora moje majke kako neumorno, pomoću rifljače, ručno pere veš dok ne bude savršeno čist”, kaže Zora.
Govoreći o naslijedenim antikvitetima, ne može da se ne dotakne porodične istorije.
“Moja majka je često s ponosom isticala da je poticala iz imućne trgovačke porodice. Nosila je, kako je govorila, kožne cipele onda kada su druga seoska djeca hodala bosonoga ili u oputnjacima, opancima od goveđe kože. Nažalost, Drugi svjetski rat joj je oduzeo gotovo cijelu porodicu i dotad idilično djetinjstvo. Ustaške vlasti su sazvale sve bogate ugledne Srbe, među kojima i mog djedu, benakovačkog seoskog kneza Todu Vejnovića. NJegov poznanik iz Bosanske Krupe, koji je bio druge nacionalnosti, upozorio ga je da ni za živu glavu ne ide na taj skup, jer će ih ustaše sve pobiti. Djeda ga nije poslušao. Nije vjerovao da se tako nešto može ikad desiti. Moja mama je tada oca vidjela posljednji put. Niko od Srba se nije vratio kućama, niti se zna gdje im kosti počivaju”, kaže Zora.
Majka joj se nakon rata udala za vrijednog čovjeka iz siromašne porodice iz sela Suvaja, kod Bosanske Krupe. Mile Ajduković je još kao momak izrađivao različite predmete, ne bi li, uz čuvanje goveda, zaradio koju paru. Zora čuva preslice i vretena koja je otac pravio prije rata. Tu je i limeno korito koje je promijenilo više funkcija. Najprije ga je njena majka Mara koristila za pranje veša, onda je otac u njemu šurio svinje, a danas korito zauzima počasno mjesto na Zorinoj terasi – kao veoma originalna saksija za cvijeće.
S obzirom da je Zora odrastala u LJubiji, u zlatno doba ove rudarske varošice, čuva i neke predmete iz ljubijske “Livnice”, poput pepeljara i mlinova za kafu.
“Prijedor tada nije ni po čemu mogao parirati LJubiji, koja je mnogo prije grada na Sani imala vrtić, sve su ulice bile čiste i lijepo osvijetljene. Moj otac je promijenio više poslova. Jedno vrijeme je bio ekonom u restoranu, radio u ljubijskom Vatrogasnom domu, pa čak bio rudar. Iz tog doba čuvam njegovu rudarsku lampu. Kasnije je prešao u rudničku Direkciju u Prijedoru. Imam i trgovačku vagu sa tegovima, koja datira iz 40-ih godina prošlog vijeka. Tu je niski ormarić, gdje su se nekad odlagale četke za obuću, te stara stolica. Moj tata ih je donio u LJubiju, 1949. godine, kada smo se skućavali. Pošto je zub vremena učinio svoje i drvo propalo, ja sam ove komade namještaja ukrasila dekupaž tehnikom”, ističe naša sugrađanka.
Možda bi neki strastveni kolekcionar rado pridodao svojoj zbirci predmete iz Zorine porodične istorije, ali tu je kategorična: uspomene nemaju cijenu!
