Uno modra, biseru Bihaća,
kraj tebe sam novo gnijezdo svio,
u košnici đačkog internata,
kad sam svoje selo ostavio.
Pokraj tebe, u sutone rane,
mislio sam na moje Hašane.
Možda pamtiš moje suze davne
u svilenom predvečerju mlakom,
kada su me u dvorištu škole
sa podsmijehom nazvali seljakom.
Nizao sam nevesele dane
i mislio na moje Hašane.
Na obali, u vrbiku gustom,
tražio sam osame i mira
i gledao jedne oči drage
izgubljene u dnu tvoga vira.
Utopljen u snove zlatotkane
vodio sam svate u Hašane.
Jednog jutra, svečan i uzbuđen,
na obali, kraj vira zelenca,
izmucah ti, prvom slušaocu,
svoju sjetnu pjesmicu prvenca.
Krenuh svijetom u dalji neznane
i ponesoh u srcu Hašane.
Osta tako, Uni poklonjena,
prva pjesma, moja prva tajna,
i u srce preseli se kradom,
Uno moja pjesmo zavičajna.
Idem svijetom na četiri strane,
slušam Unu i vidim Hašane.
Otad, evo, minu pola vijeka,
sve sporije otkucaje brojim,
iskri inje, primiče se veče,
a ja opet pokraj Une stojim.
Prebrojavam potopljene dane
i vraćam se u moje Hašane.
