General Milomir Savčić se pridružio dugoj listi časnih srpskih generala, koji su optuženi za navodne ratne zločine isključivo iz razloga što su odlučili da ne odu u izolaciju ili emigraciju, nego su nastavili svoj društvenopolitički angažman.
Tvrdim da protiv Savčića ne bi bila podignuta bilo kakva optužnica, da je odlučio da se bavi nekim drugim poslovima, daleko od očiju javnosti.
Isto tako, Savčiću ne bi bio određen pritvor, da nije u toku parainstiutcionalna ofanziva OHR i muslimanske politike na Srpsku u cjelini.
I tzv. Sud BiH, i zakon o ukidanju slobode govora (tj. zabrane komentarisanja odluka Haškog tribunala), nelegalni su i nametnuti od OHR. Cilj im je destabilizacija i zaoštravanje političke situacije u BiH, s jasnim pečatom unaprijed pripremljenih akcija u svrhu dolaska Kristijana Šmita.
Zapad se povlači iz Avganistana i otvara krizno žarište u BiH. Do stepena ratnog sukoba.
Nema ni promila sumnje da sve akcije muslimana dobijaju zeleno svjetlo iz Brisela i Vašingtona. General Savčić je samo kolateralna šteta, a tradicija žrtvovanja srpskih ratnih starješina mu ne obećava pozitivnu prognozu.
Izuzetno je bitno, zarad dostojanstva generacija koje dolaze, Sudu BiH koji je i napravljen da bi bio Haški tribunalčić, za lične i dnevnopolitičke potrebe, uskratiti mogućnost da pritvori generala Savčića.
Njegov nestanak je ujedno i ulazak u legendu.
Njegov nestanak, ma koliko kratko ili dugo trajao, još je potvrda da potreba za hajducima i epskim uzorima ove vrste nije prestala.
Njegov nestanak je još jedino dokaz da Srbi kao nacija postoje.
Hapšenje ili potjernica za nekim od nekadašnjih muslimanskih oružanih glavara, bila bi tačka preloma u pravcu rata ili mira. Ne samo da smo došli u priliku da nam generale kao Mladić ili Savčić, porede sa šanerima, razbojnicima i zelenašima kao Gotovina ili Orić; već je i “sindrom skuhane žabe” izgubio na težini.
Toliko su naši voljom naroda, stranog novca i sile izabrani političari posjekli knezova u posljednjih par decenija, u ime “vraćanja u porodicu civilizovanih naroda”, da treba ustanoviti “sindrom Birčanin Ilije”.
Je li neko možda još uvijek toliko malouman, da misli da se može desiti nešto drugo kada age i begovi zovnu na razgovor?
U ovo vrijeme dok je davno žrtvovani general, nekadašnji komandanta 65. zaštitnog motorizovanog puka Glavnog štaba Vojske Republike u bjegstvu, možemo uživati ono malo buntovništva i samosvijesti.
A to treba ne samo umjetnicima i idealistima kao što sam ja.
Drago mi je da je i emisija u kojoj sam zajedno sa njim učestvovao navedena kao razlog za određivanje pritvora.
Bila mi je čast što sam poznavao Milomira Savčića i prije nego što je ušao u legendu.
