Ovo nije prvi put da novi gradonačelnik Banje Luke svoje predizborne mitinge naziva konferencijama za štampu. Ne samo da se na njima ne može postaviti nikakvo ozbiljno pitanje, prozivaju se i segregiraju novinari – nego se i ugrožava njihova bezbjednost.
Juče je tako, u 17:00 ispred RTRS, kao i skoro svaki put, uz novinare tu bila čitava gomila stranačkih aktivista i personalnih asistenata. Od nečega što bi trebalo biti emitovana vijest, jedino smo posigurno doznali da Draško Stanivuković voli BN TV, a ne voli Alternativnu televiziju. Da mu godi kada novinari ovog medija napuste njegovu “konferenciju” iz straha za sopstvenu bezbjednost.
Pri tom ništa nije učinio da zaštiti kolege novinare. Odlazak ekipe ATV prokomentarisao je cinično sa “jedan mikrofon manje”. Očigledno u samozaljubljenosti ne shvata da nasilničko ponašanje, bez obzira na gotovo nikakvu sindikalnost i političko-uređivačku podijeljenost novinara u Srpskoj, može pokrenuti lavinu u kojoj će ostati samo jedan mikrofon.
IGRAČKA PLAČKA: PROMJENA KOJA TO NIJE
Stanivukovićevi potezi sa mjesta gradonačelnika, više nego očigledno ne idu na strateške promjene u funkcionisanju gradskog sistema, niti se on poslom upravljanja Banjom Lukom uopšte ozbiljno bavi. Ovo je neskriveni nastavak predizborne kampanje, koja se u slučaju društvenomrežnog političkog fenomena Draško, nikada nije okončala.
Stanivuković do sada, zapravo, osim što nikada nije imao honorarni ili stalni radni odnos van pozicije izdržavanog lica od strane svojih roditelja, ni jedan posao u karijeri nije doveo do kraja. Misli se na političku karijeru, jer drugi vid angažmana poznat javnosti nije ni imao.
Nikada svojim biračima nije polagao račune sa mjesta na koje su ga birali – već je odmah prelazio na sljedeću dužnost. Odradio je kroz samopromotivne predizborne aktivnosti dvije godine mandata kao gradski odbornik i narodni poslanik, a sada očigledno to namjerava i kada je u pitanju mjesto gradonačelnika.
To je već ozbiljno infantilno ponašanje. Što je zabrinjavajuće, obzirom da se direktno od postavljanja kesica za izmet kućnih ljubimaca, lomljenja asfalta i sređivanja za fotografisanje, prešlo na visoku politiku. Kao što djetetu koje ima sve brzo dosadi nova igračka, vrlo brzo je odbacuje i bavi se novom.
TIM ZA REVIZIJU NA ODMORU OD FEBRUARA
Jedna od takvih igrački je i famozni “Tim za reviziju”, koji je nakon par istupa u februaru potpuno zaboravljen. Logično, jer bi trebalo odgovarati na novinarska pitanja. Recimo da spektakularni nalaz u “aferi bilbordi” i nije baš toliko spektakularan koliko se predstavljalo. Bolje je onda ostaviti da se to zaboravi i izaći sa novom pričom o Srđanu Amidžiću koji se ne pojavljuje na televiziji sa Kijom Kockar.
Frontal.RS je u okviru stvari koje mi pratimo, ukazao da je član predsjedništva PDP zaposlio i kooptirao u vlast nosioca liste SDP Darija Sandića, te takođe bivšu SDP-ovku i advokaticu parareligioznog pokreta Pravda za Davida, kojeg danas otvoreno finansira američki USAID.
To i tad, a i sad, karakterišemo kao političku nedoslijednost i aktivnost protivna interesima Grada Banja Luka i Republike Srpske.
Odmah nakon toga je posredstvom društvenih mreža Jovana Kisin Zagajac zaprijetila tužbom, a Dario Sandić sa mjesta zloupotrebljavača pozicije vlasti da će “ispitati koliko je Frontal.RS u posljednjih deset godina dobio novca od Grada Banja Luka“. Taj novac iz svog istražiteljskog osjećaja, direktno je dovodio u vezu sa našim pisanjem i našim patriotizmom.
Od tada, nemoguće je javno i pred drugim kolegama, postaviti pitanje Stanivukoviću i njegovom protežeu iz SDP, jer je prvo na dugotrajnom odmoru od prvog radnog odnosa koji ne traje godinu dana gradonačelnik, a zatim je u Francuskoj i Dario Sandić.
Ima li neko iluziju da će kabinet gradonačelnika pružiti priliku da nam se odgovori na pitanje koliko smo to dobili para od Grada Banja Luka, dok je njim upravljao SNSD?
DRAŠKO STANIVUKOVIĆ – DIGITALNI MILORAD DODIK?
Za nekoga ko je obećavao promjene, juče prikazano ispred zgrade javnog medijskog servisa Srpske je otužno i poražavajuće. Ne samo da nema nikakvih promjena, nego se komotno može reći da je Stanivuković kopirant. Ne folirant – već upravo kopirant.
Ukoliko ste se biračima reklamirali kao “sasvim nov i potpuno drugačiji proizvod”, “novi okus po pristupačnoj cijeni”… ovim juče je pokazao da ne samo da nema i neće biti promjene, nego da lako može biti i još gori. Bar prema novinarima neistomišljenicima. Koga god služili neki hipotetički novinari, sa njima se nehipotetički mora postupati pristojno i ravnopravno.
Ono što je za analognog Milorada Dodika referendum, to je za Draška Stanivukovića bager. Samo da je spektakl, samo neka se o tome priča. I to je njegov glavni posao sa mjesta gradonačelnika. Što više pominjanja i slikanja, kako bi se napumpao profil njegovog imena do preotimanja predsjedničke kandidature od Jelene Trivić, kako je za mir u kući glasio dogovor unutar PDP, prilikom određivanja kandidata za gradonačelnika.
Sve to, bez nepopularnih mjera štednje i smanjenja administracije.
Naprotiv, Stanivuković povećava administraciju, zapošljavajući svoje saradnike. On, istina, jeste postigao ono što je do sada imao samo Milorad Dodik – da i djeca u vrtiću znaju ko je.
Čak je otišao i korak dalje, pa je ljeti kada se više čita štampa, ali prava na hartiji, uspio da popuni ljetnu rupu i pojavi se u plaćenoj paparaco namještaljci sa oličenjem šunda i neukusa, izvjesnom Kijom Kockar. To je izvanredan marketinški potez za ciljnu grupu najprimitivnijih glasača, na šta Dodik nema pravi odgovor. Izuzev staromodnog pjevanja pod šatrom.
AKO SE ŠTEDILO NA SLUŽBENIM VOZILIMA, ZAŠTO SE BANJA LUKA ZADUŽUJE?
Istovremeno, epizoda sa javnom nabavkom opreme za vakcinaciju mimo tendera, uz niz drugih selektivnih pristupa pravdi i “reviziji”, ukazuje da je ovo predstava o promjeni za zamajavanje birača, u kojoj se ništa suštinski ne mijenja.
Kao što je njegova karta za ulazak u Narodnu skupštinu, Davor Dragičević, neprestano najavljivao da će nešto saopštiti na sljedećem mitingu, da bi prije tri godine na javnom RTV-servisu državne zajednice ovećao da će objaviti video snimak od kojeg do danas nema ni traga, ni glasa. Kao ni Draškovog vraćenog mandata u NSRS.
Iznenadno stavljanje na tapet Srđana Amidžića, kao nekog ko se bogati jer je bio u vlasti ili uz vlast, kao i u slučaju Grand Trejd Radišića, jasno je obračun dva bogataška lobija. Potpuno je jasno i da se prvobitna akumulacija tranzicono-ratnoprofiterskog kapitala neće odmotavati do porodice Stanivuković. A nema pravde bez razjašnjenja kako su Stanivukovići dotjerali do konja za rekreaciju od 30.000 KM i pozlaćenih podova.
Ni poštenog rušenja Kajak terase, bez rušenja ograde Stanivukovića-vile.
KOME SMETA ZADRUGA, SMETA MU I DEMOKRATIJA?
Posebno nigdje nema naznaka o ozbiljnim uštedama ili prekidom sa politikama korupcije, protekcije i bogaćenja interesnih grupa ukoliko su bliske vlasti. Takođe se planiraju zaduženja, uz potpuno iste priče da su to “strateški i dugoročni infrastrukturni projekti”.
U stvarnosti, to je kupovina glasača iz prigradskih naselja čistim populizmom. Obustavljena je izgradnja mosta u Docu, jer je “most u Česmi prioritet”. Danas se ne radi ni na jednom, ni na drugom.
Draško Stanivuković je privukao pažnju i nadu birača u opozicionom položaju, a sada je to pozicija vlasti.
Da vlast SNSD ima katastrofalne ekonomske rezultate, koji dovode do demografskog pomora odlivom radno sposobnog stanovništva i čini se duplo većim brojem umrlih od broja rođenih, teško je sakriti. Taj val nezadovoljstva nizom godina koje su pojeli skakavci iskoristio je predstavnik nove generacije bogataške djece. No, najpogubnije po politički sistem Srpske i njenu budućnost, bilo bi još jedno razočarenje.
Ovakvim ponašanjem, Stanivuković je mnogo bliže doživljaju svijeta i upravljačkom umijeću kakav ima jedna Kija Kockar, nego ozbiljni, obrazovani i stručni ljudi; kakve PDP tvrdi da okuplja i kandiduje da se bave državnim poslovima.
Činjenica je da oni koji glasaju za kandidate u Zadruzi i Parovima, glasaju i na lokalnim i opštim izborima. Izbor je, kao i uvijek, na slobodnom pojedincu.
