To, međutim, ne znači da je u pravu Rambo Amadeus kad kaže, parafraziram, da su identitetska pitanja nešto što postoji samo u zemljama gdje se prosječna plata kreće u nivou od oko pet stotina evra
Piše: Muharem Bazdulj
Američka savezna država Tenesi je oko osam puta veća od Crne Gore i ima blizu deset puta više stanovnika. Glavni grad Tenesija je Nešvil, ali Nešvil nije najveći grad u Tenesiju, pošto je Memfis veći.
Podgorica je najveći grad u Crnoj Gori i Podgorica je glavni grad Crne Gore. Cetinje je, međutim, prijestolnica. Da je Crna Gora Tenesi, Podgorica bi bila Nešvil, a Cetinje bi bilo Memfis. Memfis je Memfis zbog Elvisa, a Cetinje je Cetinje zbog Njegoša. Sve što je Elvis za svjetski rokenrol, to je Njegoš za svaki crnogorski, srpski i jugoslovenski (kulturološki) rokenrol.
Sve što se dešavalo oko ustoličenja Joanikija moglo je u teoriji imati različite zvučne kulise. U mojoj glavi, međutim, cijelu tu situaciju savršeno ispraća samo jedna pjesma: Walking in Memphis Marka Kona.
Ove godine se navršilo tačno trideset godina od objavljivanja ove pjesme. Do dana današnjeg ona je ostala paradigma Konovog stvaralaštva. To je bio prvi singl s njegovog prvog albuma i pjesma koja je bila i ostala njegov najveći uspjeh. Po autorovom vlastitom priznanju, pjesma je stopostotno autobiografska. Šest godina ranije, posjetio je Memfis, skoro hodočasnički. Iako Jevrejin, kojem su njegova tradicija i identitet važni, on se u Memfisu klanja gospel (hrišćanskoj) tradiciji. Tu situaciju ilustruje jedan od najnezaboravnijih stihova u pjesmi, kad ga gospel pjevačica upita da li je on hrišćanin, a Kon odgovara: Gospođo, večeras jesam.
Postoje, naime, situacije kad privremeno bivaš i ono što nisi, zato što te sve na nekom mjestu vodi u tom pravcu. Tako bi i neki idealtipski hodočasnik koji se zatekao na Cetinju prvog septembarskog vikenda 2021. godine, na pitanje da li je Srbin, morao da odgovori da te večeri jeste.
Ogromna je silesija lažnih argumenata upregnuta da se pokuša problematizovati nešto što bi trebalo da bude savršeno prirodno i logično: jedna vjerska zajednica u skladu s vlastitim pravilima i uzusima ustoličuje vlastitog velikodostojnika u vlastitom hramu. Na prvi pogled, u tome nema i ne može biti ničeg problematičnog. A opet, nema ko se nije javio da tu stvar problematizuje.
Autor od koga zapravo i nisam očekivao takvu vrstu nategnute simplifikacije piše ovih dana: „Dramatični televizijski izvještaji iz petoseptembarske operacije SPC-a u Crnoj Gori 2021, kojom je nametnula toj zemlji identitet koji pola nacije ne prihvaća, oživjeli su po regiji strah od ponavljanja devedesetih.“
Kako je tačno ustoličinje Joanikija u Cetinjskom manastiru nametnulo Crnoj Gori identitet „koji pola nacije ne prihvaća“? To je pitanje na koje bi vrijedilo čuti odgovor, kako se to kaže, sine ira et studio. Jedna od vjerskih zajednica u Crnoj Gori, ona kojoj nije dato ono što je dato svim ostalim, uspjela je, teškom mukom, da obavi vjerski obred koji se tiče samo njenih pripadnika, a to se naknadno tumački „nametanjem identiteta“. Riječ je u najmanju ruku o površnoj pretjerivanju, a u najgorem o tendencioznom falsifikatu. U krajnjoj konsekvenci, međutim, to dvoje se ne razlikuje previše.
Naposljetku, kad se stvar pogleda post festum, sve se ipak dobro završilo. Ispoštovani su i sloboda vjeroispovijesti i sloboda okupljanja, a nije bilo ozbiljnijeg nasilja ni ozbiljnije povrijeđenih. Ljudi treba da se naviknu da ne misle svi isto, ali da to nije razlog da se bilo kome bilo što brani, sve dok se njegova prava ne nameću kao važnija u odnosu na neka tuđa.
Na početku pominjane pjesme „Walking in Memphis“ Marka Kona priziva se „Delta bluz“ kao muzički žanr. Nažalost, iz savremene crnogorske, kao, uostalom, i srpske perspektive, „Delta bluz“ mnogo više priziva tugu koju prosječan čovjek osjeća zbog svijesti da mu je nedostupna velika većina konzumerističkih drangulija iz raznih Deltinih i srodnih šoping centara. To, međutim, ne znači da je u pravu Rambo Amadeus kad kaže, parafraziram, da su identitetska pitanja nešto što postoji samo u zemljama gdje se prosječna plata kreće u nivou od oko pet stotina evra. Postoje stvari čija se vrijednost ne mjeri novcem. To je momenat na kojem su se mnogi vlastodršci prevarili. Uostalom, na tome je, suštinski, pao i Milo Đukanović.
Nezavisnost i sve što ju je pratilo, ulazak velike količine novca, ruskog i ne samo ruskog, podigao je standard mnogih ljudi, podigao je i neke statističke parametre, poput BDP-a i prosječnog ličnog dohotka, ali to nije bilo dovoljno da se do kraja obavi identitetska lobotomija.
Stvar je zapravo jednostavna: ne možeš protiv Elvisovog duha, kako god Elvisa zvali, bilo King, bilo Vladika.
