Osamdesetih godina Siniša Vujaković bio je novinar i urednik “Kozarskog vjesnika”. Ima blizu četiri hiljade padobranskih skokova iza sebe. Kaže da mu je žao što ga ljudi u Prijedoru više pamte kao padobranca, nego novinara. Životni putevi i okolnosti odveli su ga u Austriju, gdje živi već skoro tri decenije. Nastupa za reprezentaciju i ekipu Austrije, ali u ugovor je unio klauzulu da, ukoliko se na istom takmičenju pojavljuje i Aero-klub “Prijedor”, da će nastupati za rodni grad.
Vujaković je oduvijek imao želju da se bavi nečim što mu donosi i daje mnogo slobode. Tako je za profesiju izabrao novinarstvo, a za hobi padobranstvo. Posrećilo mu se, kako kaže, da bude novinar i urednik “Kozarskog vjesnika” krajem osamdesetih godina, kada se jedan sistem raspadao i stvarao neki novi i drugačiji. Na tom razmeđu i određenoj vrsti političkog vakuma, “Kozarski vjesnik” i Siniša kao novinar i urednik imali su dosta slobode i prostora da rade profesionalnim standardima. Kaže da je novinarstvo bio logičan izbor s obzirom na to kakav je oduvijek bio.
CIJENA JURIŠANJA NA VJETRENJAČE
“Ja sam oduvijek, još u ranom djetinjstvu imao svoje mišljenje, manje – više o svemu. Ne kažem da je bilo ispravno, ali je bilo moje mišljenje. I nije mi, kao većini ljudi bilo dovoljno da ga kažem za svojim kafanskim stolom ili u svom društvu. Htio sam da se to mišljenje čuje. Bio sam idealista, želio sam da jurišam na vjetrenjače, da mijenjam svijet, da pomažem slabijima”, kaže Siniša.
Jurišanje na vjetrenjače uvijek je težak posao, pa je i Siniša i kao novinar i kao urednik imao dosta problema. Na tom razmeđu između dva sistema “Kozarski vjesnik” je imao slobodu kakvu dotad nikad nije. Siniša je u “Kozarski” uveo rubriku “Traži se”, u kojoj su preko aludiranja i neposredno-posrednih opisa kritikovane javne ličnosti, ali tako da je bilo lako prepoznati o kome se radi. “U to vrijeme postojala je uzrečica – “Otišao u Komitet po svoje mišljenje”. Mi nismo išli u Komitet po mišljenje, ali nismo imali ni tu slobodu da kažemo sve što znamo i mislimo. To je jednostavno bilo tako, ne ujedaš ruku koja te hrani, ne režeš granu na kojoj sjediš. Kada smo postali samostalni, smatrao sam da smo dužni da sebi kao novinarima, svojoj profesiji i građanima opštine Prijedor, kada možemo i smijemo, da kažemo ono što nekada nismo smjeli. Zato je ta rubrika nastala”, prisjeća se Siniša novinarskih dana.
Rubrika je povećala tiraž i prodaju “Kozarskog vjesnika”. Bilo je i raznih reakcija, od prijetnji nekih političara Siniši da će “drugačije razgovarati” kada oni dođu na vlast, do prvoborca koji je stavio metak u cijev svog ostarjelog ratnog trofeja i krenuo da ubije urednika. Sve se ipak dobro završilo. Oni “drugačiji razgovori” nisu do kraja realizovani, a ni ratni trofej prvoborca nije ogaravio cijev. Da jeste, mi danas ne bi imali ovu priču.
PADOBRANSTVO KAO PRIVILEGIJA
Pored novinarstva i više od novinarstva, Sinišin život obilježilo je padobranstvo. Prije toga bavio se nekim drugim sportovima. “Oduvijek sam imao višak energije, nikada me nije držalo mjesto. Malo ljudi zna da sam sportsku karijeru počeo kao atletičar. Prvu medalju sam osvojio u atletici. Osvajao sam medalje i u skijanju, čak i u nordijskom trčanju i alpskom skijanju, ali to mi nije bilo dovoljno”, naglašava Siniša. Kako kaže, trebalo mu je više adrenalina i otišao je “nebom da leti i na zemlju skače”. I nakon toliko godina, pamti prvi skok i uvijek ga “nosi sa sobom”. “Prvog skoka se sjećam, naravno, tog nestrpljenja i te nevjerice da ću ja ipak na kraju uspjeti da odem gore i da skočim iz aviona. Nije me bilo strah, bio sam samo nestrpljiv i nervozan. Međutim, strah se pojavio između drugog i petog-šestog skoka, jer prvi skok kad ideš ne znaš šta te čeka, ali poslije prvog znaš”, kaže Siniša.
Nakon nekoliko skokova, Siniša je prevladao strah i od tada već više decenija uživa u skokovima i takmičenjima. Ima blizu četiri hiljade skokova, puno medalja i osvojenih pehara. Ukoliko je čovjek zdrav, godine u padobranstvu nisu problem. Siniša kaže da će skakati dok god u rodnom gradu ili na zapadu bude neka ekipa koja ga bude željela. Kada toga više ne bude, ističe da će se povući iz takmičarskog sporta i skakati za svoju dušu.
Vujaković kaže da ima dvije velike privilegije u životu. Jedna je što nikada nije bio bolestan, a druga je to što skače i što može da bude u slobodnom padu. Ovu drugu privilegiju opisuje riječima – “Nisam ni posebno lijep, ni posebno pametan, o bogatstvu da ne govorim, ali u slobodnom padu ja sam sve to što inače nisam”.
SMRT JE NEKAD U RUKAMA PILOTA
Jednog lijepog dana, u Sinišinom slučaju to nije samo izanđala fraza već sudbinski ostanak u životu, poletio je avion. U njemu pet padobranaca ekipe “Red bula” iz Salzburga. Društvo veselo, spremno za takmičenje i nove medalje. U jednom trenutku više se nije čuo zvuk motora. Siniša je pomislio da pilot mijenja režim rada aviona. Kada je ugledao blijedo i preplašeno lice kolege padobranca koji je bio najbliži pilotu, bilo mu je jasno da motor aviona ne radi. Bili su na visini od 250 metara i smrt je jednom nogom već bila zakoračila u njihov avion.
Trebalo je još nekoliko sekundi da u avion ubaci i drugu nogu i da pet padobranaca i pilot završe svoj posljednji let. Ali i smrt ponekad napravi izuzetke. Ovoga puta iskusni i hrabri pilot dao je sve od sebe da porodice ne ostanu uplakane. Usmjerio je avion da ponire na zemlju. Nekoliko metara iznad zemlje uspio je da mu malo podigne “nos” uvis, ili kako se to u njihovom žargonu kaže, navuče ga na sebe. Avion je pao na “nos” pod dovoljnim uglom da napravi salto, prevrne se na leđa i kukuruzištem otkliza dvadesetak metara. To je bilo dovoljno da svi ostanu živi. Prije pada, padobranci su približili tijela i od njih napravili takozvanu loptu, što im je, pored snalažljivog pilota, spasilo život.
Siniša kaže da se u trenucima pada sjetio drugara koji je imao sličan udes i čiji se avion zapalio. Prisjeća se da je u tim trenucima pomislio – “Neka i poginem, samo da ne gorim”. Padobranci nisu imali ozbiljnijih povreda, sreća je tog dana bila na njihovoj strani. Potpisali su da ne žele ostati u bolnici i sutradan su otišli na takmičenje.
PUNO PEHARA, ČETIRI NAJDRAŽA
U padobranskoj karijeri, Siniša ima dosta zanimljivih detalja. Jedan od njih je i taj da je nastupao za reprezentacije tri države – Bosne i Hercegovine, Savezne Republike Jugoslavije i Austrije. Između ostalog, nastupao je na stotinjak svjetskih kupova i bio na Evropskom prvenstvu sa reprezentacijom Austrije. Kaže da ne zna koliko ima medalja i pehara. “Čovjek koji je pisao monografiju Aero-kluba “Prijedor”, književnik koji više nije među nama, kada je radio tekst o meni, pitao me – “Koliko ste osvojili medalja?”, ja kažem – “Ne znam”. Kako ne znaš, kažem ne znam. Pa gdje su medalje, ja kažem u par kutija u podrumu. Dobro, kaže, koliko si osvojio pehara, kažem ja, ne znam. Pa gdje su ti pehari, kažem ja, kraj medalja. Zvuči kao anegdota, ali nije, ja stvarno ne znam koliko sam toga osvojio”, kaže Siniša.
On je izdvojio četiri pehara u posebnu vitrinu. To su pehari za titule vicešampiona Svjetskog kupa u master konkurenciji, prvaka Savezne Republike Jugoslavije i prvaka Bosne i Hercegovine. Kaže da mu je u srcu i toj vitrini na posebnom mjestu pehar kojeg je, u organizaciji “Kozarskog vjesnika”, dobio kao najbolji sportista Grada Prijedora.
