“Ne dozvoljavam da bilo ko koči napredak Banjaluke… “, teatralno je prije nekoliko dana rekao trenutni gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković govoreći o skupštinskoj većini u Banjaluci.
Malo ranije je rekao, govoreći o rebalansu budžeta, da se “oni boje tih miliona”, te da “im smeta napredak Banjaluke”.
Ako se taj napredak Banjaluke u ovih devet mjeseci, od kada je Stanivuković preuzeo dužnost, ogleda u gradu zaraslom u travu i zatrpanom u smeću onda je i te kako vidljiv.
Podsjećamo da su brojna naselja tokom proljeća muku mučila sa nepokošenom travom koja je dostizala i visinu prosječnog čovjeka. Mnoga od njih i danas se bore sa, može se slobodno reći, divljim deponijama i smećem razbacanim svuda oko kontejnera.
Prevelik zadatak za gradsku administraciju su i najobičnije rupe na ulicama. Primjer za to je i slučaj iz naselja Kumsale kada su mještani nakon radova na vodovodu čekali čak tri sedmice da se iskopana rupa zakrpi, kako vozači ne bi rizikovali oštećenja na automobilima, ili čak nezgode, prelazeći u suprotnu traku da tu rupu izbjegnu.
Sličan slučaj dogodio se nedavno i u naselju Česma kada je došlo do kvara na šahtu. Mještani su nekoliko sedmica bespomoćno posmatrali kako se voda slijeva niz ulicu dok su čekali da se kvar sredi.
Spominjao je Stanivuković i gradnju velikog parka sa jezerom, a po svemu sudeći njegova administracija nije u stanju da održava postojeće parkove, pa čak ni da realiuje svoju ideju izgradnje fontane u parku Mladen Stojanović.
Ne treba podsjećati da je rok za završetak tih radova “debelo” probijen.
U istom parku svakodnevno se u posljednje vrijeme izlivala kanalizacija šireći nesnosan smrad. Da sve bude još gore to se dešava tik pored dječijeg igrališta, a pojedini građani tvrde da su djeca upadala u tu kanalizaciju.
I u saobraćaju je vidljiv napredak. Rekonstrukcija “raskrsnice smrti” između Dragočaja i Ramića trajala je mjesec dana duže od predviđenog roka, Sve to vrijeme saobraćaj je na tom dijelu bio zagušen skoro tokom cijelog dana, a pogotovo ujutro i poslijepodne kada građani idu na posao ili se vraćaju sa njega.
I taman kad se mislilo da je problem riješen, mještani su se u nekoliko navrata žalili da semafor na rekonstruisanoj “raskrsnici smrti” nije u funkciji, što je u opsanost dovodilo učesnike u saobraćaju.
Problemi sa semaforima u posljednje vrijeme ne izostaju ni u drugim dijelovima najvećeg grada Srpske, pa tako u samom centru početkom školoske godine signalizacija nije radila tri dana uzastopno. Ovaj detalj još je veći “napredak” Banjaluke ako se uzme u obzir da je u avgustu uredno isplaćeno 12.213,63 KM za održavanje semafora. Iako je faktura za održavanje semafora izdata 2. septembra dešavalo se da semafori “prave pometnju” i poslije tog datuma.
Na istoj konferenciji je govorio Stanivuković i o izgradnji centralnog spomen obilježja, a njegova administracija očigledno zaboravlja da je potrebno održavati i već postojeća. Tako, na primjer, prošlog mjeseca smo pisali o slučaju deponije oko spomenika Srbima nastradalim u Drugom svjetskom ratu. Smeće oko ovog spomenika niko nije mjesecima odvozio pa je ovo mjesto više ličilo na divlju deponiju nego na obilježje posvećeno žrtvama Drugog svjetskog rata.
Spominjao je trenutni gradonačelnik i gradnju mostova. Ruku na srce, uspjela je njegova administracija da završi most u Srpskim Toplicama. Ovaj most započela i većinu posla oko njega obavila administracija Igora Radojičića, baš kao što je započela i most u Docu.
Ipak, most u Docu nije imao tu sreću da se gradnja nastavi, jer je gradonačelnik oštro protiv toga, te radovi tapkaju u mjestu od marta kada je Stanivuković poručio da će on “morati da sačeka bolja vremena”. Tako je ovaj most, umjesto novog simbola Banjaluke kako je predstavljen, sa tek izlivenim temeljima za stubove, Stanivuković pretvorio u ruglo Banjaluke.
Ako je Stanivuković na ovaj napredak Banjaluke mislio, onda je vjerovatno u pravu kada kaže da “napredak” nekome smeta. Čini se da su on i njegova administracija jedini kojima ne smetaovakav napredak Banjaluke.
