Ima li šta teže od roditeljske suze i čvrstog zagrljaja u momentu kad ispraćaju najvoljenije biće u svijet? Kako se navići na rastanke? Kako se strpiti da svoje dijete vidite tek jednom, dva puta godišnje?
Puno je, a i sve više onih koji ovako žive.
Evo, naprimjer, mladi doktor iz Travnika koji je napustio BiH, spakovao kofere shvativši da nema budućnosti u rodnoj zemlji. Pripreme za odlazak, sve prepreke na putu do cilj i, za kraj, oproštaj od roditelja sumirao je u jednom videu. Ko ga pogleda, zaplakaće.
Mi, koji imamo roditelje i zamišljamo koliko bi neprospavanih i proplakanih noći preživjeli. Mi, koji imamo svoje najrođenije negdje tamo. Mi, koji ih baš svaki put ispraćamo sa mukom u stomaku, uplakanim očima i lažnim, kiselim osmijehom, koji bi trebalo da obmanjuje da je sve OK. A nije. Nikako nije. I nikad ne postaje lakše.
Još je puno onih koji, poput mladog ljekara iz Travnika, samo čekaju priliku i mole Boga da odu iz zemlje gdje su rođeni, gdje su svi njihovi i sve njihovo. Dosta im je čekanja na posao, makar i onog neprijavljenog, dosta im je ponižavanja od „podobnih“, dosta čekanja na red kod ljekara, a nemanja novca da se plati kod privatnika, dosta gledanja i slušanja onih zbog koji su tu gdje jesu…
Kažu neki podaci da je iz BiH ove godine otišlo više od 85.000 ljudi. Zauvijek. Za boljim sutra. Za dostojanstven, plaćen i cijenjen rad. Za usluge za koje ne treba mito.
Tamo negdje rade, kupuju automobile, rentaju ili kupuju kuće, osnivaju porodice, djeca im postaju Švajcarci, Austrijanci, Skandinavci… Kažu im oni što ne razumiju zašto su napustili sve svoje i otišli, da se tamo radi puno. I da, radi se. I zaradi. I mirno spava. I jedva čeka godišnji odmor da se pohita kući, zagrle roditelji, braća i sestre, prošeta svojim gradom. I onda da se vrate tamo gdje se osjećaju kao ljudi. Tamo odakle svojim roditeljima mogu da pomognu. Kad već oni od svojih penzija ne mogu da prežive.
