Kažu da je bio pripit, možda i naduvan. Bradat, s dugačkom kosom, kada se pojavio ispred kuće, uplašio je žandarme, opisuje Mile Novaković predaju prvooptuženog u slučaju ubistva premijera Đinđića
Bivši načelnik Uprave kriminalističke policije (UKP) Mile Novaković, koji je 2003. godine nakon ubistva premijera Zorana Ðinđića imao važnu ulogu u policijskoj akciji „Sablja“, kaže da će ostati velika misterija gdje se duže od godinu dana skrivao Milorad Ulemek Legija, nekadašnji šef Jedinice za specijalne operacije (JSO) i organizator atentata na predsjednika vlade Srbije.
Novaković u razgovoru za Kurir detaljno opisuje kako je izgledala predaja prvooptuženog Ulemeka, šta se sve dešavalo tog dana, te kakve su sve nelogičnosti i propusti pratili taj čin.
l Zašto nikad nije rasvijetljeno gdje se Legija krio 14 mjeseci nakon ubistva Ðinđića? Je li vama uvjerljiva priča koju je on iznio kad se predao – da je sve vrijeme bio u svojoj kući?
– Ostaće velika misterija gdje se skrivao, ko su mu bili jataci, kada je došao u kuću u Filmskom gradu… Legija je, bez insistiranja da priča o tome, samo rekao da se sve vrijeme krio u kući, u tajnoj prostoriji, u koju je ulazio kroz plakar. Jedino je sigurno da je na dan predaje, 2. maja 2004. godine u popodnevnim časovima, izašao iz svoje kuće na ulicu i predstavio se obezbjeđenju Žandarmerije. Tog dana, njegova supruga Aleksandra je otišla s djecom u posjetu rođacima u Vukovar, gde je rođena, da bi iskoristila prvomajske praznike. Kad ona nije bila u kući, Legiju je opsluživao njen brat od strica. Živio je s njima. Zašto se Legija predao? Najverovatniji razlog je što više nije mogao da izdrži. Pukao je.
Kako mislite – pukao?
– Veliki Legija je bio glavni u Beogradu. Mogao je da radi šta hoće, da lumpuje, puca u kafićima, pali, da otvara svaka vrata nogom, ako treba. Svuda, pa i u vladi. Bio je Bog. A onda, godinu i po dana skučen i sabijen u nekoj zemunici, ne smije da proviri. To je, sigurno, bio raspad u njegovoj glavi. Njegov mozak to više nije mogao da primi. Politička promjena i signali koje je prepoznavao prateći medije, kao i moguće poruke koje je dobijao od saboraca i prijatelja, tog lijepog, sunčanog dana izvukli su ga iz pećine.
Kako je to izgledalo?
– Kažu da je bio pripit, možda i naduvan. Bradat, s dugačkom kosom, kada se pojavio ispred kuće, uplašio je žandarme. U strahu koji ih je blokirao, povukli su se nekoliko metara. Izvukli su pištolje i držali ga na nišanu. Aleksandrin rođak nije uspio da ga zadrži. Panično je zvao Aleksandru: „Izašao je ispred zgrade, hoće da se preda.“ Ostavila je djecu, sela u džip i pojurila nazad, tražeći da razgovara s njim, da pokuša da ga ubijedi. Odbijao je razgovor. Od žandarma je zatražio da zovu komandanta Žandarmerije Gurija, kaže im: „Šta ste se usrali kao pi*ke?“
Zna se da je potom odveden u sedište MUP u Ulici kneza Miloša, da su tu bili, pored ostalih, tadašnji ministri policije i pravde Dragan Jočić i Zoran Stojković, šef BIA u to vrijeme Rade Bulatović…
– Tu je bio i direktor RTS Aleksandar Tijanić, sa zadatkom da tu predaju i prvu priču dokumentuje. Legija je dočekan na visokom nivou, poput najvažnijih državnih ličnosti. Prvo što im je rekao bilo je: „Riješio sam vama da se predam, imam povjerenja u vašu vlast.“ Mogu da zamislim to ushićenje i radost: veliki, nedodirljivi Legija ima povjerenje u našu vlast. Zaboravili su da razgovaraju sa organizatorom ubistva premijera Ðinđića, Stambolića, funkcionera SPO na Ibarskoj magistrali… Inače, odmah su pozvali i frizera, koji je tu, u kancelariji, sredio Legiju i pripremio ga za televiziju. Nisu htjeli da ga prikažu kao Sadama Huseina, čupavog, bradatog i nesređenog.
Mislite da je tog dana sklopio neki dogovor?
– Iza zatvorenih vrata pao je veliki, neočekivani dogovor: „Sve ću da vam ispričam o Ðinđiću, Čedi, Bebi, drogi, heroinu.“ Razgovor je trajao do pred zoru. Oni nisu znali – ili nisu htjeli, vjerovatno ni ministar pravde – da je bila zakonska obaveza da Legiju predaju potražiocu i, u najkraćem roku, odvezu u CZ. Sa takvim licem, bez dozvole nadležnog organa koji je raspisao potragu, niko nije smio da razgovara.
Niko nije ušao ni u njegovu kuću da se uvjeri da zaista postoji to skriveno mjesto?
– Ovo je bio jedinstven primer u policijskoj praksi da je uhapšen bjegunac broj jedan u istoriji našeg pravosuđa, a da se zabrani da uviđajna ekipa ode u kuću, nađe to navodno skrovište, foto-dokumentuje, potvrdi cijelu njegovu priču… Pitanje je šta bi se tu sve našlo… Tu bi se sigurno utvrdilo i koliko je boravio u kući. Međutim, odgovor iz vrha MUP je bio – „ma, to sada nije važno“. Niko nije razgovarao ni sa Aleksandrom, ni s rođakom koji ga je čuvao…
Dosta se očekivalo od Legijinog pojavljivanja na sudu.
– To je tek bilo iznenađenje. Mislili smo da je Legija pametniji, da će da briljira na sudu. A on je počeo neku opširnu, smiješnu priču: da je, po nalogu Ðinđića i Čede, heroin koji je zaplijenjen u policiji prenosio van zemlje, u Rumuniju, tako što su njegovi ljudi ronili ispod Dunava…
Mislite li da bi Legija jednom ipak mogao sve da ispriča?
– Nije mi jasno zašto Legija nije sklopio neki sporazum s državom, da dobije neke ustupke za porodicu i slično. Ne može da mu se smanji robija, ali mogao je vjerovatno da dobije neke ustupke, a da zauzvrat kaže sve. On bi mogao sve da razotkrije, da se konačno završi priča o ubistvima Stambolića, Ðinđića, Ćuruvije, na Ibarskoj magistrali… A dosta može da otkrije i nekadašnji šef DB Rade Marković.
Je li tačno da je šef DB iz devedesetih Jovica Stanišić poslije Petog oktobra 2000. savjetovao Ðinđića da skloni Legiju s mjesta komandanta JSO?
– Znam samo ono što je Stanišić govorio – da je Ðinđića poznavao godinama, da je poslije Petog oktobra 2000. premijer više puta kontaktirao s njim u vezi s nekim kadrovskim rješenjima u službi, pa ga je on tom prilikom, kako je rekao, savjetovao da nije dobro da Legija ostane na čelu JSO, imajući u vidu njegov profil ličnosti i kriminalne aktivnosti o kojima se pričalo. Rekao je da se radi o čovjeku skromnijih intelektualnih mogućnosti, slabijeg obrazovanja…
