Nakon izbora u Prijedoru, politička opoziciona scena u Republici Srpskoj je ostala bez vazduha i već danima preživljava na resiratoru.
Mnogobrojne nesuglasice između trojke SDS – PDP – DNS pretvorile su se nepremostive pukotine i teško se u narednom periodu može očekivati neko zajedničko djelovanje.
Sutra, u patak, lider DNS-a Nenad Nešić trebao bi javnosti da saopšti osnove daljeg političkog djelovanja te partije nakon što su mu SDS i PDP javno poručili da više ne žele da sarađuju sa njim. Ne toliko direktno, ali neodazivanje na sastanak ne može drugačije tumačiti.
“Više se priča o opoziciji, nego o vlasti. Ništa ovdje više ne valja”, napisao je nedavno neko na Tviteru i lucidno objasnio trenutno paradoksalno stanje na političkoj pozornici.
Umjesto da se bave vlastima, njihovim greškama i politikama, opozicija se uporno, iz dana u dan, bavi sama sobom. Dijele funkcije ili pozicije koje još nisu ni osvojili, ponašaju se kao pobjednici na izborima koji su tek za deset mjeseci. Uveliko se trguje i vrši raspodjela funkcija i resora. Nakon Prijedora, kao da je taj njihov imaginarni svijet, taj mjehur od sapunice, pukao.
I mozda je dobro da je tako, jer ima dovoljno vremena do izbora da se opozicioni lideri, pojedinci koji to žele biti, saberu i oduzmu, sagledaju gdje su i šta im je raditi.
Ni stranke na vlasti se ne trebaju zanositi, pripisujući sebi nepostojeće zasluge. To što je slaba opozicija ne znači da su one bez grešaka i da se ne trebaju svakodnevno preispitivati.
Teško je i izazovno vrijeme, narod prilično teško živi i sa neizvjesnošću osluškuje šta se dešava, kod nas u regionu. Poskupljenja, inflacija i nesigurnost u svakom smislu, od zdrastvene, zbog pandemije, do ekonomske i političke, osjeća svako od nas građana.
Vlast mora imati sluha za opravdana strahovanja naroda šta nas čeka sutra, za mjesec ili godinu. To isto mora osjećati, bilo bi dobro, i opozicija. Nema ni kvalitetne vlasti bez jake opozicije. Narod mora imati političku alternativu da bi naše društvo moglo ići naprijed.
