Bojan Tambić, rodnoj kući u Saničane vratio se prije mjesec dana. Dramatični trenuci u kojim se borio za život još su u svježem sjećanju i nešto što se ne može zaboraviti. Sve je, kako priča, počelo s blagim simptomima navodne prehlade. Stanje se ubrzo iskomplikovalo, a Bojan završio u komi koja je potrajala punih 28 dana. Toliko je trajala borba za život Ali bukvalno, jer su šanse da će uspjeti prema procjenama ljekara bile tek deset odsto. “Sada sam dobro, hvala Bogu. Svaki dan se trudim da idem nekim jačim tempom. Nastavljam dalje i živim život punim plućima”, kaže Bojan.
Priča da dobro pamti tu nedjelju kad se kući vratio s posla. Osjetio je malaksalost i otišao da spava. U međuvremenu se javio svom šefu, rekao mu da sutra ne može na posao, jer se ne osjeća dobra. Bio je uvjeren da je u pitanju obična prehlada.
“Imao sam temperaturu 38,5 i to je trajalo. Mislio sam da je prehlada i da će proći. Međutim, naredni dan situacija je bila još gora. Testiram se na kovid i nalaz pokazuje da sam negativan. Radujem se, jer nije korona koje se svi još uvijek plaše. Ni drugi dan ne osjećam se bolje i radim nalaze. Zabrinjavajući je CRP, čak 365. Nakon svih pretraga, a zbog sumnje daje u pitanju mišija groznica, na kraju završavam u bolnici. Tu noć povraćao sam sukrvicu. Dobijam i žutilo. Tim ljekara na čelu sa doktorom Bojanićem, koji je bio dežurni tu noć, nakon ponovnih pretraga donosi odluku da me prebace na Univerzitetski klinički centar u Banjoj Luci”, priča Bojan.
Ni tad nije mnogo brinuo, jer je i dalje bio uvjeren da je možda riječ o jakoj prehladi. Računao je i da se za nekoliko dana, kad ljekari to saniraju, sigurno vrača kući. Međutim nije bilo tako.
‘Dešava se ipak ono o čemu nisam mogao ni da sanjam. Stigao sam na UKC gdje su me dočekali doktori. Odmah i pretrage, CT glave, slikanje pluća. Stavili su me na kiseonik i to je ono čega se sjećam’, kaže Tambić. Koma u koju je pao potrajala je 28 dana. Njegovoj porodici, prijateljima, komšijama to vrijeme neizvjesnosti bilo je cijeli jedan vijek. Šanse da se probudi, sa svakim novim danom u takvom stanju, bile su sve manje. Savkodnevno su se smjenjivale loše vijesti o njegovom zdravstvenom stanju. Prvo su mu pluća otkazala, nakon nekoliko dana jetra, kasnije funkciju gube i bubrezi i na sve to dolazi do sepse. U međuvremenu, Bojan je spavao ni ne sluteći da je cijeli grad na nogama i da se stotine ljudi javlja kako bi mu darovali krv. Vijest na portalima da mu treba dragocijena tečnost obnavljana je na svakih sat vremena. Mnogi su zbog tog odlazili u Banjaluku, jer vrijeme Bojanu nije išlo u korist.
“A onda se nakon 28 dana potpune neizvjesnosti budim iz kome,. Nesvjestan onog šta se dešavalo. Tad sam imao osjećaj da sam legao naveče i probudio se ujutru. Otvorio oči i vidim sobu u kojoj ležim. Mislim da je neki film, da sanjam. Ne možete ni da zamislite svjetla koja su bila uprta u mene, hrpu kablova, bili su poput nekih cijevi, brojne aparate užasnog zvuka za koje bih volio da ih nikada nisam čuo. Nakon buđenja stigli su i doktori. Čudno me i s nevjericom gledaju. Pitam ih: “Zašto sam ja ovdje?”, ‘Gdje je moja porodica?’, kažem i” da želim da idem kući”, a oni mi govore: „ Bojane, ti si čudo”. Mislim u sebi “Pa, ti si momak stvarno lud, kakvo crno čudo?”. Zaspao sinoć i jutros se probudio u nekoj svjetlećoj sobi. E, moj junače, saznaćeš ti da si itekakvo čudo, kad čuješ sve priče”, kroz smijeh priča Bojan.
Divili su mu se, a on u njih gledao zbunjen, sve dok nije čuo samo dio onoga što mu se izdešavalo u vrijeme tog za njega “jednog običnog sna”. Ubrzo nakon buđenja iz kome stigao je i kući. Iz bolnice je izašao u kolicima, a pred kapijom kuće stao na vlastite noge. U njegovim Saničanima su ga dočekali rodbina, djevojka, prijatelji, kumovi i komšije, čiju je snagu i podršku da uspije osjećao dok je bio u komi. Ponosan je na svoj grad i zahvalan svim ljudima kojim je dužnik do kraja života.
“Nakon buđenja iz kome svakodnevno sam slušao priče o onom kroz šta sam prošao, kako je trajala ta bitka za moj život. I kući smo pričali o tom. Tad sam čuo i detalje. I to koliko se ljudi javilo da mi pomogne .Svima sam zahvalan, poečv od ljekara u prijedorskoj bolnici, Univerzitetsko-kliničkom centru, mojim kolegama Doma lica sa invaliditetom, brojnim firmama u gradu, mojim kumovima Mitru i Nemanji, djevojci Kristini, mojoj familiji koja je čvrsto izdržala ovaj teški period i svim drugim ljudima, poznatim i nepoznatim koji su sve vrijeme bili na mojoj strani. Da dobijem pravo na život. Vjerujte mi još uvijek nisam svjestan tog šta mi se dogodilo. Ali biće vremena da sve posložim. “, ispričao je Bojan za „Kozarski vjesnik”. Posljedice preležane kome nisu ostale, mada je Bojan još uvijek pod terapijom i ljekarskim nadzorom. Zdravlje i vjera u Boga Bojanu su na prvom mjestu. Poručuje da nastavlja tamo gdje je stao prije tri mjeseca, a uveliko se priprema i Bojanova svadba koja je planirana za mjesec maj.
MAJČINO SRCE SVE OSJETI
Bojanova majka Dragana kaže za „Kozarski vjesnik” da majčino srce najbolje osjeti šta se dešava s njenim djetetom.
“Ti dani dok je on spavao za mene su bili nepodnošljivi. Vijesti su bile loše ,ali moje srce je osjećalo da će on izdržati. Znala sam to. Dešavalo se i da jače lupa ponekad, to je pretpostavljam bilo onda kada je možda gubio snagu u toj borbi, ali je na kraju pobijedio. Vjerujete mi, osjetila sam to. Majka uvijek zna kroz šta prolazi čedo koje je u utrobi nosila devet mjeseci. On je moj život, zato sam to znala “, rekla je Dragana.
