Živko Zelenbrz prva je potvrđena osoba čije se ime nalazi na spisku srpskih mališana koje je Diana Budisavljević spasila iz ustaških logora u NDH i preuzela 1942. godine u “Zavodu za gluvonijemu djecu” u Zagrebu.
Neki od njih bili su u vrlo lošem stanju i ubrzo preminuli, druge je preuzeo “Karitas”, a treći su dati hrvatskim porodicama na usvajanje. Takva je bila i Živkova sudbina.
U vruheme kada je preuzet iz logora imao je pet godina. Danas je vitalan osamdesetogodišnjak i živi u Zagrebu. Ekipa beogradskog Muzeja žrtava genocida, koji je i pronašao spisak sa imenima 5.631 Dianinog djeteta, do njega je došla preko hrvatske istoričarke Nataše Mataušić.
Istoričarka je godinama istraživala priču Diane Budisavljević i spasavanja djece i sa njom je ovaj čovjek sarađivao.
– Kontaktirao sam sa njim u Zagrebu i rekao mi je da zna da je usvojen. Usvojitelji su mu rekli da ima srpsko porjeklo i da je pokatoličen, ali nisu znali ko su mu roditelji. Poslije rata javila se jedna žena koja je vjerovala da je on njen sin. Pokušavala je da ga vidi, ali je odbijao. Na kraju su ga usvojitelji nagovorili na susret. Rekao nam je da prema toj ženi, kad su se konačno nekoliko puta sreli, nije osjetio ništa i da je bio siguran kako mu nije majka – priča direktor Muzeja žrtava genocida Dejan Ristić.
Intuicija malog Živka nije iznevjerila. Žena je pokrenula sudski spor pokušavajući da dokaže roditeljstvo, ali ga je izgubila. Uprkos tome umrla je vjerujući da je Živko njeno oteto dijete.
Kad je nađen spisak sa imenima djece koju je Diana Budisavljević spasila, Dejan Ristić i naša ambasadorka u Zagrebu Jelena Milić, ponudili su mu da provjere da li je njegovo ime na njemu. Poslije kraćeg razmišljanja Živko je pristao. Tražili su satima i našli. Podaci su se poklapali.
Zagrebačka porodica Zelenbrz usvojila je 13. decembra 1942. godine dječaka Živka sa brojem 1128 na metalnoj pločici oko vrata. Živko je i danas povremeno nosi jer ga, kako kaže, smiruje.
Rođen je od oca Ljubivoja iz Krišćina i majke Smilje iz Voćina. Prezivao se Ivančević. Prošao je kroz logore Stara Gradiška i Sisak odakle je spasen 25. septembra 1942. godine. Na ovom spisku nije bilo drugog djeteta od istih roditelja za koje bi se moglo pretpostaviti da su mu braća ili sestre.
Susret Ristića i naše ambasadorke sa vremešnim Zagrepčaninom u njegovom stanu bio je vrlo emotivan. Zelenbrz je zagrlio ambasadorku komentarišući da dolazi iz njegove druge zemlje.
Nedugo poslije toga u Beogradu u OŠ “Vladislav Ribnikar” dogodilo se masovno ubistvo učenika i radnika obezbjeđenja. Živko Zelenbrz je tada prvi put ušao u Ambasadu Srbije u Hrvatskoj i upisao se u knjigu žalosti.
– Tužno, pretužno, kad sam gledao ispraćaj ove mladosti, koja praktično nije još ni počela. Živeti na putu sa kojeg se neće nikada više vratiti. Sada su mi malo zasuzile oči. Nisu imali zagarantovanu privilegiju da će živjeti. Njihovim najbližima izražavam najiskrenije saučešće. Neka im bude laka zemlja u kojoj će počivati – napisao je starina i potpisao Živko 1128 Zelenbrz.
Otkad je Muzej žrtava genocida u aprilu predočio da je došao u posjed Dianinog spiska spasene djece gotovo da nema dana, a da se neko ne javi da provjeri sudbinu svojih najbližih.
Ristić dodaje kako je procjena da je spaseno između 10.000 i 15.000 srpske djece iz ustaških logora, a najverovatnija brojka je oko 12.000. Prvi kontigent od 150 mališana, uz dozvole nemačkih vlasti, Diana je uspela vozom da pošalje u Srbiju. Ostali su, kako se vidi iz spiska, ili umrli, ili su usvojeni, ili su ih preuzeli Karitas, Dečji dom Josipovac, Bolnica za zarazne bolesti u Zagrebu, Zadruga Sloga, katolički samostani…
