Jakint je bio dvoranin cara Trajana i potajni hrišćanin. Jednom kada je car Trajan sa svim dvoranima svečano prinosio žrtve idolima, Jakint izostade od ove svečanosti. Zato je bio optužen i pred cara na sud izveden.
Car ga je savjetovao da se odrekne Hrista i prinese žrtve idolima. Ali Jakint je ostao tvrd kao dijamant, i rekao caru čuvene riječi: “ja sam hrišćanin, Hrista poštujem, Njemu se klanjam, i Njemu prinosim na žrtvu živu sebe samog”. Ove svoje nepokolebljive vjere i mnogi su Srbi tokom vijekova stradali.
Izbijen, popljuvan, sastrugan, ovaj sveti mučenik bi bačen u tamnicu. Po carevoj naredbi ništa mu ne davahu za jelo osim idolskih žrtvoprinosa. No Jakint to nije htio jesti, i poslije osam dana umre u tamnici.
Prema hrišćanskoj tradiciji nakon njegove smrti tamničari su vidjeli dva svijetla anđela u tamnici. Jedan je pokrivao tijelo mučenika svojom svjetlom odjećom, a drugi je polagao divan vijenac na njegovu glavu. Jakint Cezarejski je preminuo 108. godine.
Tropar
Mučenik Tvoj Gospode, Jakint, u stradanju svome je primio nepropadljivi vijenac, od Tebe Boga našega, jer imajući pomoć Tvoju mučitelje pobjedi, a razori i nemoćnu drskost demona: Njegovim molitvama spasi duše naše.
Sveti mučenik Emilijan
U vrijeme Julijana Odstupnika a u Trakijskom gradu Dorostolu beše Emilijan mladić, sluga u gradonačelnika. Kada car Odstupnik poče ognjem i mačem da satire hrišćanstvo širom carstva rimskog, dođe carski izaslanik i u Dorostol, da ubije hrišćane.
No ne nađe ni jednog jedinog. Obradovan time on davaše gozbu veliku građanima dorostolskim, i naredi žrtvoprinošenje veliko idolima i veselje po svemu gradu, dan i noć. Te noći zađe Emilijan sveti po idološkim hramovima, tržištima i ulicama gradskim, i maljem polupa sve idole, prenosi Novosti Magazin.
Sutradan beše užas u gradu. Svi tražahu sokrušitelja bogova svojih. Uhvaćen bi jedan seljak, toga jutra vidjevši da prolazi pored hrama, Emilijan vidjevši da će nevin čovek da strada reče u sebi: “Ako ja skrijem svoje djelo, onda kakva mi je korist od toga što učinih? Ne ću li se naći pred Bogom kao ubica nevina čovjeka?”
Prijavi se, dakle, carskom izaslaniku i priznade sve. Ovaj razjaren upita Emilijana, ko ga nagovori da to učini? Odgovori mučenik Hristov: “Bog i duša moja zapovijedi mi, da sokrušim one mrtve stubove, koje vi nazivate bogovima.”
Tada sudija naredi da ga šibaju, i poslije šibanja i drugih muka da ga u ognju sagore. Tako skonča svoj zemni život sv. Emilijan i preseli se u nebesni 18. jula (po starom kalendaru) 362. god.
