“Djecu ne smijete lagati, ona vas prihvate ili ne prihvate. Djeca vole rad, strogoću i disciplinu, ali treba biti i pedagog i psiholog, znati kako prići djetetu u datom trenutku, da ono stekne povjerenje u vas”, ističe Veso Arežina, čija priča sa TKD “Ljubija” traje gotovo 28 godina.
Iako treniraju u skromnim uslovima, članovi Tekvondo kluba “Ljubija” ne znaju za poraze. Medalje osvajaju kako na domaćim, tako i međunarodnim takmičenjima. Univerzalan recept ne postoji, ali sigurno da mladi sportisti ovog kluba i njihov trener svojim radom zaslužuju da pobijede. “On za nas nije samo trener, nego i otac”, kažu članovi ovog kluba o Vesi Arežini. Možda je baš taj iskren uzajamni odnos, jedan od razloga za pregršt medalja i trofeja kojima se od osnivanja, 1996. godine, može pohvaliti TKD “Ljubija”. Kroz ovaj klub dosad je prošlo preko pet hiljada djece i imaju više od 780 pehara. Kako kažu, više i ne broje medalje. Nizu nagrada doprinio je i Kristijan Timarac, koji je s bratom Andrejem svom klubu donio zlatne medalje s Kupa u Beogradu, dok je Danilo Vukotić na “G1 Balkan kupu” u Sarajevu osvojio bronzanu medalju.
“Niko ne voli kad dođete pa zaredom uzimate neko takmičenje i donosite pehare u Prijedor, bude tu i zvižduka, što je nekako i logično. Generacije se mijenjaju, ali nije bilo pada u takmičarskim rezultatima. Godine 2013. u Las Vegasu sam dobio Oskara za životno djelo u tekvondou. Za mene je to krov i najveći uspjeh koji jedan sportista može da dobije. Ušao sam u kuću slavnih, što je rijetkost da jedan sportaš u svojoj karijeri doživi”, ističe Arežina.
Na komentare da je strog trener, odgovara: “Ja jesam strog, ali volim djecu. Takav sam i roditelji me podržavaju. Ne mijenjam način svog rada, od sredine 90-ih naovamo. Takav sam tip trenera, a rezultati se vide”, rekao je Veso Arežina, podsjetivši na neke od rezultata:
“Prošle godine smo imali kadeta koji je bio na balkanskom, evropskom i svjetskom prvenstvu, ove godine smo imali kadeta i dvoje pionira koji su išli na evropsko takmičenje. Rezultati su zaista zapaženi, s obzirom na to u kakvim uslovima se radi i kakvu imamo pripremu u odnosu na ostale klubove. Ove godine smo odradili dosta toga. Primjera radi, u Zagrebu smo, na jednom jakom međunarodnom turniru, uzeli dva pehara i donijeli ne znam više koliko zlatnih medalja”, s ponosom navodi trener Tekvondo kluba “Ljubija”.
“Inače sam iz Sarajeva, odrastao kraj “Željinog” stadiona. Igrao sam i fudbal. To je bila jedna generacija sa Mešom Baždarevićem, gdje smo počeli zajedno, išli smo i u Elektrotehničku školu. Sticajem okolnosti, u tom periodu, Meša je nastavio, izrastao u vrhunskog sportaša, a ja sam poslije toga promijenio dosta sportova. Bavio sam se atletikom, pa čak i boksom. Sreo sam našeg Kašu Rodića na Skenderiji, davno je to bilo. Tekvondo je u to doba bio mlad sport. Dva su stila, ITF i WT. U ITF-u su korištene rukavice, gdje ste imali pravo udariti u glavu, dok u WT-u u olimpijskoj verziji, toga nije bilo. Mene je ITF-u privuklo baš to, jer sam prije toga trenirao boks. Tako sam krenuo sa tekvondoom”, prisjeća se Veso Arežina.
U tekvondou ima puno motorike, fleksibilnosti, vježbi snage, oblikovanja građe i mišića tijela, a to je u predškolskom uzrastu vrlo bitno. Prepoznali su to i roditelji koji svoju djecu šalju na treninge. Tekvondo klub “Ljubija” trenutno ima 111 članova uzrasta od četiri do 18 godina. S obzirom na skromne uslove u kojima rade, dosadašnja takmičenja na balkanskom, evropskom i svjetskom nivou pokazuju da se uloženi trud i rad i te kako isplati.
