(FOTO) “Najviše bih voljela da jednog dana dobijem sobu za sestru i mene” Mališani drhteći od zime i bez struje dočekuju Božić, nemoćnim roditeljima se kida duša
Ja sam Zorica, imam 10 godina i najviše bih voljela da imam struju da mogu da gledam crtani. Imala sam je kao mala, ali ne sjećam se toga, poručila je ova utučena djevojčica koja dane provodi pazeći mlađeg brata Zorana (5).
U ovoj kući strave i užasa odrastaju još Verica (11), Milan (7) i Branka (4). Struju nemaju već šest godina, kupaju se u koritu i, sa roditeljima Brankom i Draganom, dijele svega tri kreveta. Crveni baloni, koji su zakačeni na plafon kako bi uljepšali sumornu sliku u domu porodice Ilijin, dodatno pojačavaju osjećaj neizmjerne tuge.
– Neka nam djeca nikada nisu ni imala struju, vidjeli su je samo u komšiluk kad odu. Mnogo mi je žao zbog svega toga kao njihovoj majci, ali nemamo mogućnosti da im pružimo išta bolje. Htjeli smo ukrašavanjem plafona da im bar malo uljepšamo predstojeće praznike i pružimo tračak svjetlosti – požalila se Dragana.
Jedina svjetlost u njihovoj kući u banatskom selu Novo Miloševo, nažalost, vrlo često su samo sunčani zraci koji dopiru kroz šupljine na krovu, dok uveče koriste svijeće. Nedostatak struje i kupatila, između golih zidova i polupane stolarije zakrpljene ćebićima i kartonima, ukazuju na svu težinu života sa kojima je suočeno ovih petoro mališana. Ipak, nemogući uslovi ne sprečavaju starije kćerke da budu uspješne u školi.
1 od 22
– Zorica i ja smo odlični đaci, obje volimo srpski jezik. Najviše učimo kad smo u školi pošto ovdje nemamo gdje. Pomažemo i mami i tati sve što treba. Idemo u dućan i na pijacu, peremo sude. Najteže je zimi. Bude nam mnogo hladno – ispričala je najstarija Verica.
Tjeskoba života jasno se ocrtava na licima roditelja, dok pogledi djece ukazuju na patnju koju ne smije niti jedno dijete na svijetu da prolazi. Otac Branko nema stalno zaposlenje, pa nadniči gdje god može. Primaju i skromnu socijalnu pomoć, a obroke dobijaju iz narodne kuhinje. Nerijetko moraju i da se zaduže da bar hljeb imaju svakog dana u kući.
– Radim sve poslove od rane zore, po čitav dan. Čistim, muzem krave, kopam gdje šta treba… Bar nešto osnovno da im pružim, evo prije neki dan sam ih vodio na pljeskavice. To je treći put da im to kupim, ne mogu baš često. Nema uvek posla. Najteže mi je zbog kćerki jer će uskoro ući u pubertet, pa im veoma teško pada što nemaju kupatilo – rekao je Branko, koji je nekada radio i na ciglani, ali je zatvorena.
O pokućstvu koje imaju suvišno je trošiti riječi, sve je dotrajalo, raspadnuto i staro. Čak im je kalendar na crnom i vlažnom zidu iz 2016. godine!
Ilijini nemaju gdje ni da drže hranu dok ne riješe problem sa strujom, pa uzimaju samo onoliko koliko mogu da pojedu. Nekad, ako šta ostane, čuvaju to u zadnjoj sobi gdje je još hladnije. Za kraj razgovora, upitali smo djevojčice šta vole da rade i imaju li kakvih želja, objavljeno je na sajtu humanitarne organizacije Srbi za Srbe.
– Omiljena mi je svaka igračka, ali ih nemamo mnogo, pa se najviše igramo sa zečevima. Imamo i kuce i mace. Najviše bih voljela da jednog dana dobijem sobu za sestru i mene – poželjela je Verica.
Humanitarna organizacija Srbi za Srbe pokreće veliku akciju pomoći za porodicu Ilijin. Pozivamo dobre ljude iz cijelog svijeta da nam se priključe. Upalimo plamen nade i obezbijedimo ovoj napaćenoj djeci normalne uslove za život!
