Sveti Aleksije se smatra zaštitnikom prosjaka, putnika, bolničara, hodočasnika i dadilja. Narod kaže da “Čovjek Božiji” brine o svim ubogim i nesrećnim ljudima i da, na ovaj veliki dan, nikako nije dobro otjerati prosjaka sa vrata ili mu odbiti milostinju jer ćete tako uvrijediti svetitelja.
Vjernici na ovaj dan treba da izgovore ovu molitvu svetom Aleksiju za koga se smatra da iscjeljuje i priziva čudo:
“Uzvisio si se u vrlini i očistivši um, ka Željenom i Uzvišenom si dospio. Bestrašćem si ukrasio svoj život i izuzetni post si primio sa čistom savješću. U molitvama si bio kao bestelesan, i zasijao si kao Sunce u svetu, preblaženi Aleksije”.
Ko je bio Sveti Aleksije Čovek božiji?
Sveti Aleksije je rođen u Rimu za vrijeme vladavine cara Honorija, u uglednoj i veoma bogatoj porodici. Predanje kaže da su mu i roditelji bili pobožni i bogougodni ljudi bez obzira na moć i bogatstvo koje su imali.
Aleksije je bio njihov sin jedinac i bio je prinuđen da se oženi. Međutim, već prve bračne noći, pobjegao je i narednih 17 godina proveo kao prosjak putujući od mjesta do mjesta širom Rimskog carstva, šireći hrišćanstvo i neprestano se moleći Bogu, prenosi Stil.
Nakon 17 godina lutanja, lađa na kojoj je Aleksije bio, zbog jakih vjetrova, skrenula je sa svog prvobitnog puta i nanijela ih do Rima. Svetitelj je to shvatio kao znak i posjetio je kuću svojih roditelja. Otac i majka nisu poznali prosjaka koji je tog dana došao na njihova vrata, ali su mu dozvolili da živi u kolibi u njihovom dvorištu. Svoj isposnički život Aleksije je nastavio tu i u narednih 17 godina živio nadomak roditeljske kuće.
Hrišćani vjeruju da se dana kada je preminuo Sveti Aleksije RImski u crkvi Svetih apostola, u prisustvu cara i patrijarha, začuo glas koji im je rekao da “potraže čovjeka Božijeg“. Malo kasnije, saznalo se da je taj čovjek prosjak koji živi u dvorištu jedne bogataške porodice i kada je car sa cijelom pratnjom stigao do Aleksijeve kolibe, sve je otkriveno. Svetitelj je pronađen mrtav, ali predanje kaže da mu je lice “sijalo kao sunce”.
U ruci je imao papir na kome je, neposredno pred smrt, zapisao svoju životnu priču. Iz toga su roditelji i njegova žena koja ga je sve vrijeme čekala saznali ko je zapravo bio prosjak koga su primili u svoj dom. Nastala je velika tuga, ali se porodica Avetog Aleksija ubrzo utješila vidjevši čuda koje je, prema predanju, “čovjek Božiji” činio i nakon smrti.
Naime, hrišćani vjeruju da su se dodirom njegovog tijela liječili mnogi bolesnici i da je iz tijela Svetog Aleksija poteklo sveto miro. Sahranjen je u kovčegu od mermera i smaragda. Glava mu se nalazi u Svetoj lavri na Peloponezu.
