Uoči Preobraženja u narodu se vezuju različita vjerovanja i običaji, a jedno od njih povezano je sa željom koju čovjek čuva samo za sebe.
Ne traži mnogo vremena niti posebne pripreme, ali se vjeruje da upravo tišina daje cijeloj radnji posebno značenje.
Riječ je o jednostavnom običaju sa koncem, koji se u nekim porodicama pominje kao način da se pred veliki praznik zamisli jedna želja. Nije dio crkvenog pravila, već pripada narodnoj tradiciji i vjerovanju.
Šta se radi uoči Preobraženja
Prema ovom narodnom vjerovanju, uoči Preobraženja vezuje se crveni ili bijeli konac oko ruke, a osoba dok ga vezuje u sebi zamisli jednu želju. Ne mora da je izgovori naglas niti da je podijeli sa drugima.
Upravo je jednostavnost ovog običaja ono što mu daje posebnu simboliku. Čovjek zastane na trenutak, razmisli o onome što mu je najvažnije i svoju želju zadrži za sebe.
Važno je naglasiti da ovo nije crkveno pravilo niti obaveza za vernike. Preobraženje Gospodnje je veliki hrišćanski praznik, dok običaji sa koncem pripadaju narodnim verovanjima koja su se razlikovala od kraja do kraja.
Crveni ili bijeli konac
Crvena boja u srpskoj narodnoj tradiciji često se povezuje sa zaštitom i čuvanjem od uroka. Crveni konac se u različitim krajevima koristio u običajima vezanim za djecu, dom i porodicu.
Bela boja se, s druge strane, često povezuje sa čistoćom, mirom i novim početkom. Ipak, ne postoji jedno pravilo koje određuje da baš jedna boja mora da se koristi u ovom običaju.
Zato izbor konca može zavisiti od porodične tradicije i onoga što se u određenom kraju ili domu oduvijek vjerovalo.
Kako se običaj praktikuje?
Sam postupak je jednostavan. Konac se veže oko ruke dok osoba u sebi zamišlja jednu želju. Nema potrebe dodavati komplikovana pravila ako ona nisu dio porodične tradicije.
Ne postoji univerzalno pravilo o tačnom broju čvorova, izboru leve ili desne ruke ili vremenu koliko konac mora da ostane vezan. Takvi detalji mogu da se razlikuju među različitim narodnim običajima.
Suština je u samoj želji i trenutku u kojem čovjek zastane i posveti joj pažnju.
Zašto se zamišlja samo jedna želja?
Možda je upravo to najzanimljiviji dio vjerovanja. Umjesto da se nabraja deset želja, pažnja se usmerava na jednu – onu koja je čoveku u tom trenutku najvažnija.
Konac tada postaje samo simboličan podsetnik. Kada ga osoba pogleda, može da se seti onoga čemu se nada i onoga što želi da promeni u svom životu.
Naravno, narodno verovanje nije garancija da će se želja ostvariti. Njegova vrijednost više je u simbolici, nadi i osećaju da pred praznik čovek može da zastane i razmisli o onome što mu je zaista važno.
Preobraženje i narodna vjerovanja
Preobraženje Gospodnje praznuje se 19. avgusta i spada među velike hrišćanske praznike. U crkvenoj tradiciji praznik je posvećen Hristovom Preobraženju na gori Tavor, dok se u narodnoj tradiciji za ovaj datum vezuju i brojna verovanja o promeni vremena, prirodi i dolasku jeseni.
Zato je važno razlikovati crkveni praznik od narodnih običaja koji su se vremenom vezivali za njega. Konac i zamišljanje želje pripadaju ovom drugom sloju tradicije.
Možda baš zato ovakva vjerovanja i opstaju – ne zato što obećavaju čudo, već zato što ljudima daju mali trenutak mira, nade i vere da pred njima može biti nešto lijepo, prenosi Krstarica.
Autor: Srpskainfo
FOTO: MARINA ĐUKIĆ/RINGIER
