Izložba “Upoznajte srpsko stradanje” predstavljena je u Čikagu, gdje su digitalni sadržaji Memorijalnog centra Republike Srpske prikazani na više frekventnih gradskih lokacija, a potom i kod Sabornog hrama Svetog Vaskrsenja Hristovog, gdje je Svetoj arhijerejskoj liturgiji prisustvovao veliki broj pripadnika srpske pravoslavne zajednice.
Prolaznici su zastajali, fotografisali prikazane sadržaje, čitali svjedočanstva i imena žrtava, a pojedini su razgovarali sa ekipom Memorijalnog centra i iznosili svoje utiske. Tako je izložba, izvan prostora u kojem se okuplja srpska zajednica, došla i do ljudi koji su se sa njenim sadržajem prvi put susreli upravo na ulicama Čikaga.
Poseban dio predstavljanja održan je ispred Sabornog hrama Svetog Vaskrsenja Hristovog, jednog od važnih mjesta okupljanja Srba u Čikagu. Velikom broju vjernika i pripadnika srpske zajednice izložba je predstavljena nakon Svete arhijerejske liturgije, koju je služio Njegovo Visokopreosveštenstvo arhiepiskop novogračanički i čikaški i mitropolit srednjezapadnoamerički Longin. U svojoj besjedi mitropolit Longin govorio je o značenju Krsta, podsjetivši vjernike da je naša istorija stradanja neraskidivo vezana za Krst koji poštujemo.
– Molimo se Bogu da Gospod pogleda, da nas pomiluje zbog našeg velikog stradanja kroz istoriju, zbog našeg nošenja životnog krsta i krsta pravoslavnih hrišćanina, koji je naš narod nosio kroz istoriju, a nadamo se da ga i mi nosimo sa smirenjem trpeljivo – rekao je mitropolit Longin.
Nakon liturgije, prisutnima se obratio direktor Memorijalnog centra Republike Srpske Denis Bojić, poručivši da je važno da srpski narod ima priliku da svoju priču predstavi svijetu. On je naglasio i da se o srpskom stradanju mora govoriti šire, izvan nacionalnih i porodičnih okvira, uključujući i međunarodnu javnost i političke krugove.
– Imamo priliku da glas srpskog naroda bude vidljiv, da i naša priča bude vidljiva, da naše stradanje na jedan upečatljiv način bude predstavljeno svijetu. Neophodno je da naše stradanje bude vidljivo visokim političkim krugovima, kako bi se razumjeli procesi na Balkanu, kako bi se razumjela pozicija srpskog naroda i kako bi se na nivou argumentacije razmišljalo kako dalje u budućnosti, jer srpsko stradanje do sada nije imalo tu vrstu medijskog prostora. Voljeli bi smo da svi znaju ko je Aleksandar Dimitrijević i da je ubijen samo zato što je bio Srbin, da se ta vrsta argumentacije utisne u svakog čovjeka, ne da bi se stvarao bilo koji oblik revanšizma, nego da bi se izgradio pun identitet o sopstvenom postojanju – rekao je Bojić.
Čikago je jedno od najznačajnijih središta srpske dijaspore u Sjedinjenim Američkim Državama. Mnogi Srbi koji danas žive u ovom gradu sa sobom su donijeli i porodične priče o ratovima, progonima i gubitku zavičaja. Zato je susret sa izložbom za mnoge bio i susret sa vlastitim porodičnim sjećanjem. U Čikagu žive brojni Konjičani, koje je izbjeglištvo i ratna strahota dovela na drugi kontinent. Rajko Draganić iz Brđana i sam je bio zarobljen u konjičkim kazamatima. Na Bradini mu je brat poginuo, a neprijatelji su mu uoči Savindana 1993. godine, u porodičnoj kući, ubili oca, suprugu i snahu.
– Spasio sam svoje troje djece i bratova dva sina. Bog mi je dao snagu da sam sve ovo izdržao – svjedoči Rajko za Memorijalni centar.
O stradanjima svog naroda i svojih porodica u logoru Bradina, priču u Čikagu pronose Vaso Mrkajić i Milijana Prostran, djevojački Kuljanin, koja je najstradalnija srpska porodica ovih kraja. U Bradini joj je ubijena majka.
– Dosta toga sam doživjela, gledala svojim očima. Ovo je vrlo teško i bolno i naše rane nikada neće zarastu, ali dok smo mi živi živjeće i sježanje na naše poginule. I kada igramo i kada pjevamo i kad su naši praznici, jedan dio srca krvari i plače. Tu smo nastradali. Mi smo odvedeni u logore, žene i djeca su zatvoreni u školu. Ako ima pravde, onda treba pravda da postoji za sve ljude, ne samo da se Srbi osuđuju, a drugi oslobađaju. Nas su napale muslimanske i hrvatske snage, Bradina je sva popaljena, nema ko da se vrati niti ima gdje da se vrati – svjedoči Vaso Mrkajić.
Gordana Božidarević Anastasov, živi u Čikagu već dvije decenije. Sa Kosova i Metohije odselila je kada je imala 8 godina. Tek sada, kada je i sama majka dvoje djece kojima svakodnevno priča činjenice o srpskom stradanju, svjesna je kroz šta je prošla i njena i mnoge druge srpske porodice. Јedna od posjetiteljki izložbe bila je i Mirna Kosalović, koja je 1994. godine zbog rata napustila Sarajevo i došla u Sjedinjene Američke Države. Kaže da je njena porodica u Sarajevu živjela oko 300 godina i da je odluka da napuste grad bila odluka da iz njega odu zauvijek. Kaže da joj je drago što je imala priliku da vidi izložbu Memorijalnog centra, posebno zbog generacija koje su rođene u Americi i koje o stradanju Srba ne znaju dovoljno.
– Mnogo mi je drago da vidim ovako nešto, zato što sam još 1994. godine, zbog rata, došla na ovaj kontinent. Razumijem da je stradanje bilo sa svih strana. Ali mislim da su svi drugi ljudi imali pravo da brane svoj dom, a kod Srba to nije bilo tako, nije im bilo dozvoljeno. Kao mlada osoba, željela sam da budem ambasador Srbije. Željela sam da časno i vrijedno branim svoje, naše, i predstavim naš narod. Ali nisam nekako uspjela da činjenicama dokažem šta se tamo dešavalo – kaže ona.
Zato, kaže Kosalovićeva, ovakve izložbe imaju posebnu vrijednost, naročito za djecu srpskih porodica koja su rođena daleko od prostora sa kojih su njihovi roditelji i preci došli. Na to ukazuje i istoričar Ilija Šišarica, koji u Čikagu prepoznaje značaj kulture pamćenja i sve to prenosi sinu Rastku.
– Mnogo je važno da se priča i o Prvom i o Drugom svjetskom ratu, o Odbrambeno – otadžbinskom ratu. Generacije moraju da znaju odakle su, gdje im je ognjište, odakle su otac i djed – dodaje Kosalovićeva.
Upravo, da se ne bi ponovilo stradanje Srba u Drugom svjetskom ratu, narod je morao da se brani, poručuje Predrag Crnomarčević, a zato smo, kako smatra, predstavljeni kao demonski narod. Da takav narativ mora da se zaustavi smatra i Siniša Golub, čija je porodica izbjegla iz Sarajeva, a porodično imanje ostalo je na teritoriji Federacije BiH. Otac i djed su mu mnogo pričali o tome, ali smatra da mladi moraju još mnogo toga da čuju, zato je i prikaz Memorijalnog centra upravo u Čikagu veoma važan. Georgina Radovanović, rođena je u Čikagu. Majka joj je iz Republike Srpske, otac iz Srbije, ali je najviše o srpskom stradanju spoznala lično istražujući.
– Gledala sam i film “Svjedok” i mnogo naučila iz tog filma. Ovakav prikaz u Čikagu je veoma važan, da i drugi vide šta se dešavalo – navodi Radovanovićeva.
Sadržaji izložbe privukli su pažnju i ljudi koji nisu iz srpske zajednice, a pokazala je to i reakcija jedne posjetiteljke afričkog porijekla. Nesa Met Avaba objasnila je da je željela sama da vidi i čuje “drugu stranu priče“, a nakon što je pogledala izložbu rekla je da je njeno iskustvo bilo “šokantno”.
– Ovo je potpuno suprotno od onoga što svijet zna o Srbima. Nikada ovo nisam čula. Nikada ovo nisam pročitala. Nikada ovo nisam vidjela. Ovo bi trebalo da uradite ispred Bijele kuće – rekla je ona.
Među velikim brojem pripadnika srpske zajednice, izložbi i liturgiji prisustvovali su konzul Republike Srpske u Čikagu Tatjana Telić i generalni konzul Republike Srbije u Čikagu Marko Nikolić. Konzul Republike Srpske u Čikagu Tatjana Telić rekla je da veliki broj Srba u Čikagu nosi lična i porodična svjedočanstva.
– Izuzetno je bitno i radi naše domaće javnosti, našeg naroda. Veliki broj naših ljudi ovdje upravo je pobjegao od takvog jednog stradanja i ima svoje lične i porodične priče. Ona je navela da je važno da se tim ljudima omogući da svoje priče ispričaju Memorijalnom centru, kako bi bile zabilježene i sačuvane – kaže Nikolić.
Generalni konzul Republike Srbije u Čikagu Marko Nikolić istakao je da je važno da se o ovoj temi govori u Americi, daleko od prostora na kojima su se događaji odigrali, ali i pred ljudima koji o srpskom stradanju znaju malo ili ga uopšte ne poznaju.
– Stradanje i ogromna žrtva našeg naroda jedan su od ključnih činilaca našeg srpskog identiteta. Bez čuvanja, njegovanja i promovisanja kulture sjećanja nema ni očuvanja našeg srpskog identiteta rekao je Nikolić.
Protojerej-stavrofor Darko Spasojević, starješina Sabornog hrama Svetog Vaskrsenja Hristovog u Čikagu, rekao je da je tokom više od decenije svešteničke službe upoznao veliki broj ljudi koji su stradali tokom rata, među kojima i one koji su bili zarobljeni u logorima.
– Desetak godina kao sveštenik ovdje, upoznao sam dosta ljudi koji su stradali u Republici Srpskoj, neki od njih koji su bili u logorima. Nedavno je ovdje bio Federalni istražilac, tražio je čovjeka koji je mučio naše Srbe u jednom od logora u Bosni i Hercegovini. Upoznao sam tu grupu od petnaestak ljudi koji su stradali tamo i vidio koliko su i sami potreseni, koliko su strašna sjećanja na to njihovo iskustvo – rekao je Spasojević.
On je istakao da je važno govoriti o tim iskustvima ne samo zbog šire javnosti, već i zbog same srpske zajednice, jer borba za istinu je jedna od najvrednijih stvari koju čovjek može da radi i koju jedna zajednica može da radi. I upravo je to ovdje što se dešava – borba za istinu, zaključio je Spasojević.
Kampanja “Upoznajte srpsko stradanje” realizuje se u saradnji sa Predstavništvom Republike Srpske u Sjedinjenim Američkim Državama i Ministarstvom za evropske integracije i međunarodnu saradnju Republike Srpske. Predstavljanje izložbe u Čikagu nastavak je Međunarodne digitalne kampanje Memorijalnog centra Republike Srpske, koje je prethodno predstavljena u Vašingtonu i Njujorku, ali i u Beču i Rimu.
Autor: RTRS
foto: memorijalni-centar.rs
