Postoje trenuci u roditeljstvu za koje mislimo da smo se pripremali godinama, a onda nas ipak zateknu. Jedan od njih je odlazak djeteta na fakultet.
Ove godine sam se prvi put našla i u toj roditeljskoj ulozi. Kao psiholog i porodični psihoterapeut mnogo sam puta govorila o osamostaljivanju djece, odvajanju i potrebi da im damo prostor da odrastaju. Znala sam da je moje dijete spremno i da treba da zakorači u svoj život. Ali kada sam ga ispratila u Beograd, sve ono o čemu sam govorila dobilo je jednu sasvim novu dimenziju.
Jedno je govoriti o tome, a sasvim drugo gledati kako dijete koje ste godinama budili, čekali, vozili, savjetovali i štitili odlazi da živi svoj život.
Za mladu osobu fakultet u drugom gradu znači nove ljude, obaveze, slobodu i prve ozbiljne odluke koje će donositi samostalno. Za roditelja je to trenutak kada shvati da se jedna važna faza roditeljstva završava.
I tada se često pojavi isto pitanje: kada je pravo vrijeme da ih pustimo?
Ne postoji jedan trenutak u kojem možemo reći da je dijete potpuno spremno. Sa 19 godina može biti veoma sposobno, a istovremeno nesigurno. Može znati da organizuje svoje vrijeme, vodi računa o novcu i obavezama, a onda pozvati roditelja zbog nečega što nama djeluje potpuno jednostavno.
I upravo tako izgleda odrastanje.
Samostalnost ne znači da dijete više ne treba roditelja. Znači da može da pokuša samo, da pogriješi, nešto nauči i da zna kome može da se obrati kada mu je podrška potrebna.
Zato odlaskom djeteta roditeljstvo ne prestaje. Samo dobija drugačiji oblik.
Dok su djeca mala, prirodno je da mi rješavamo njihove probleme. Kako odrastaju, sve više treba da ih učimo da sami traže rješenja. Umjesto da odmah ponudimo odgovor, možemo pitati: „Šta ti misliš da bi mogao da uradiš?“
To je jedan od najtežih prelaza u roditeljstvu. Ne zato što ne vjerujemo svom djetetu, već zato što prvi put jasno osjećamo da više ne možemo biti uz njega u svakom trenutku.
Kuća postane tiša. Nema svakodnevnih pitanja kada će doći, šta će jesti, je li stigao, treba li mu nešto. Ostaje nova vrsta bliskosti.
Biti dostupan, ali ne kontrolisati.
Ponuditi pomoć, ali ne rješavati svaki problem.
Zanimati se za njegov život, ali mu ostaviti prostor da ga živi.
Kada sam ispratila svoje dijete, shvatila sam da ovaj trenutak od roditelja traži posebnu vrstu povjerenja. Godinama ih učimo kako da se snađu u svijetu, a onda dođe trenutak kada moramo vjerovati onome što smo zajedno gradili.
Naravno da roditelj i dalje brine. To ne prestaje odlaskom djeteta. Samo učimo da briga ne postane način na koji ćemo ponovo preuzeti kontrolu.
Dijete sada treba da postane mlada odrasla osoba sa svojim izborima, iskustvima i greškama. A roditelj treba da ostane sigurno mjesto kojem se može vratiti bez straha da će zbog svojih odluka biti osuđeno.
Možda je upravo to ono što djeci najviše treba kada odu od kuće: da znaju da nisu sami, ali i da imaju slobodu da pokušaju sami.
Ponekad ljubav znači reći: „Idi. Probaj. Živi svoj život. Ako ti zatrebam, znaš gdje sam.“
Sa 19 godina dijete ne odlazi iz našeg života. Odlazi samo iz naše svakodnevice.
I možda je upravo to jedan od najtežih i najljepših zadataka roditeljstva: godinama učimo dijete da hoda, a onda jednog dana moramo imati dovoljno povjerenja da ga pustimo da krene svojim putem.
Jer cilj nije da dijete zauvijek ostane uz nas. Cilj je da jednog dana može da ode, a da u sebi ponese osjećaj da je voljeno, sposobno i da uvijek ima mjesto kojem pripada.
Raširiti krila ne znači zaboraviti gdje je dom već znati da imaš gdje da se vratiš.
Piše: Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut
Autor: Maja Savanović Zorić
