Ima rečenica koje prođu kroz javnost kao usputna politička opaska, a zapravo otkriju mnogo više nego što je njihov autor možda namjeravao. Takva je i izjava hrvatskog člana Predsjednišva BiH Željka Komšića koju je ovih dana saopštio u vezi s odlukom o Komisiji za zaštitu nacionalnih spomenika, istakao je pravnik Ognjen Tadić.
Komšić je, ističe Tadić u kolumni, praktično priznao da je glasao onako kako je glasao, iako je smatrao da je odluka pogrešna, jer bi drugačije glasanje u javnosti bilo predstavljeno kao “saradnja s Dodikom”.
Kolumnu Tadića prenosimo u cijelosti:
Izjava ukazuje na mnogo širi problem od pojedinačnog nepoštovanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Ustava BiH ili Pravilnika o radu Predsjedništva BiH. Kada se očekivanja i želje jednog dijela javnosti u BiH postave iznad Ustava, onda je jasno da je BiH zakoračila na veoma opasan teren.
Halakanjem protiv Dejtona
Tu se zapravo ponovo razotkriva jedna od ključnih bolesti poslijeratne BiH. Političko Sarajevo već decenijama ne pristupa Dejtonskom mirovnom sporazumu kao ustavnom okviru koji treba jednako poštovati, nego kao stanju koje treba postepeno rušiti. Naravno, ideje o promjenama Ustava nisu grijeh same po sebi, ali za takvo nešto postoje propisane procedure koje osiguravaju da promjene ne budu na štetu bilo kojeg naroda i entiteta. Problem nastaje kada se ono za šta ne postoje uslovi da se promijeni ustavnom procedurom počne nasilno mijenjati političkim pritiskom, međunarodnim intervencijama i/ili rastezanjem postojećih ovlašćenja preko pravom propisanih granica, na načine koje u samim tekstovima propisa više nije moguće pronaći.
Tada se više ne govori o primjeni Ustava, nego o njegovom nepoštovanju i rušenju. To je ključna razlika između legalnih promjena ustavnog uređenja i napada na ustavni poredak BiH, koju političko Sarajevo uporno pokušava zamagliti.
Samo se u političkom Sarajevu smatra da se država jača tako što se Ustav slabi
Pogledajmo samo pitanje imovine i par drugih pitanja.
Godinama slušamo da je riječ o tzv. “državnoj imovini”, kao da sama upotreba tog izraza automatski rješava pitanje svojine, nadležnosti i raspolaganja. Ne rješava. Ustavni sud BiH jeste većinom glasova donio svoje odluke, ali su same te odluke protivustavne i tu očitu pravnu činjenicu nikakva većina ne može zamagliti.
Јoš je zanimljivija priča s funkcijom visokog predstavnika. Svi znaju da su nelegalna tzv. Bonska ovlašćenja, koja su s vremenom postala vrsta paralelnog zakonodavnog sistema u BiH, ali očekivanja i želje političkog Sarajeva mnogima su važniji od te pravne činjenice. Iako po bijelom svijetu pravni eksperti pišu o njihovoj protivpravnosti, neodrživosti i neprihvatljivosti, kod nas slove kao “mač Božji”.
Ili da se prisjetimo procesa protiv Milorada Dodika. U čitavom nizu odlučivanja – od prvostepenog postupka pred Sudom BiH, preko drugostepenog postupka pred istim sudom, pa do krnjeg Ustavnog suda BiH, redale su se protivustavne odluke donošene pod pritiskom očekivanja i želja političkog Sarajeva. Da li im je to osiguralo pravnu valjanost? Naravno da nije. Nezaobilazna činjenica je da je ono što je Komšić sada izjavio o odluci o Komisiji za zaštitu nacionalnih spomenika na sličan način svojevremeno poručio i sudija Mirsad Strika, nalazeći način da se izvuče iz protivpravnog procesa protiv Dodika.
I onda se, nakon svega toga, domaćim institucijama objašnjava da je sve to upravo vladavina prava.
Zaista?
Vladavina prava ne živi u političkom Sarajevu
U vladavini prava mora postojati odgovor na jednostavno pitanje: gdje su granice vlasti onoga ko donosi zakone ili druge odluke? Odgovori ne mogu biti: “Zato što je rekao visoki predstavnik!” odnosno: “Zato što je tako odlučila bilo kakva većina!”
To nije pravni argument.
Razlika između prava i protivpravnog nasilja jeste u tome što pravo ima granice. Na vladavini prava utemeljene odluke donose samo oni koji su nadležni za njihovo donošenje, u za to propisanoj proceduri i na osnovu postojećeg valjanog propisa. Sve ostalo je protivpravno nasilje.
Šta čeka Tužilaštvo BiH?
Komšićevo priznanje povod je za logično pitanje koje bi moralo biti mnogo važnije od toga da li neko voli ili ne voli Dodika.
Pitanje glasi: Kako je moguće, na jednoj strani, da Tužilaštvo BiH ignoriše ono što su u vezi s Komisijom za zaštitu nacionalnih spomenika uradili Bećirović i Komšić, kada i sam Komšić priznaje da su znali da rade protivpravno, a da su, na drugoj strani, krivično gonili i osudili Dodika zato što je poštovao ustave Republike Srpske i BiH i nije postupio po odluci koju je donio lažni visoki predstavnik?
To je principijelno pitanje, a princip bi valjda trebalo da vrijedi i kada je optuženi Dodik.
Svako ko ozbiljno vjeruje u vladavinu prava morao bi biti zainteresovan za odgovor.
“Samo da ne ispadne da sam Dodikov”
Možda je upravo Komšićeva izjava nenamjerno ogolila čitavu stvar i objasnila zbog čega BiH stoji u mjestu tri decenije, jer, ako političar glasa protivpravno, znajući šta je ispravno, zato što se plaši da će biti proglašen “Dodikovim”, onda je poruka javnosti poražavajuća: ne pitajte šta piše u Ustavu, ne pitajte šta kaže poslovnik, ne pitajte šta nalaže zakon, nego pogledajte ko će biti zadovoljan, a ko će vas napasti.
Drugim riječima – čaršija političkog Sarajeva je iznad prava, a to što su svi instrumenti zaštite prava zarobljeni u njenim rukama daje joj mogućnost da se protivpravno predstavlja kao mjerilo toga šta je ustavno i zakonito.
Upravo to jeste najopasnije po BiH i mir unutar nje – nasilje ostrašćene antidejtonske rulje umjesto vladavine prava i uzurpacija pravosuđa od strane iste te antidejtonske rulje.
Autor: RTRS
